Kao idealno okruženje za kreativne radionice poslužila su ovog ljeta Pučišća na otoku Braču. Mjesto sagrađeno od kamena, s obližnjim kamenolomom i klesarskom školom izgledalo je kao savršen poticaj za dječje likovno stvaralaštvo.
A radionice koje smo vodili odvijale su se upravo u prostorijama klesarske škole. Škola je, također, sva puna detalja isklesanih u kamenu i u njoj su generacijama svoj zanat učili mnogi srednjoškolci. Na početku ovog ljeta su polaznici moje radionice, većinom učenici osnovnih škola, u njoj uspješno savladali jednu drugu vještinu- manje fizički zahtjevnu, no jednako tako čarobnu.
Učili smo kako napraviti redukcijski linorez. Redukcijski linorez je tehnika čiji se izum pripisuje Pablu Picassu. Smatra se kako se on prvi sjetio da bi na jednom otisnuti linorez mogao ponovo otisnuti istu ploču. Samo prethodno još malo izdubljenu i u nekoj drugoj boji.
Na ovom se primjeru vidi linorez koji je najprije otisnut u narančastoj boji. To je, zapravo, prijelaz iz narančaste u narančasto-crvenu, otisnut u takozvanoj rainbow roll tehnici. Ispod tog se otiska (na istoj fotografiji) može vidjeti kako linorez izgleda kada se preko njega još jednom otisne ista ploča (prethodno dodatno izdubljena i u smeđoj boji).
Specifičnost naše ljetne varijante redukcijskog linoreza bilo je otiskivanje sa Lefranc & Bourgeois bojama na bazi vode. U njihovim specifikacijama stoji da se ne mogu otiskivati jedna preko druge, no otkrila sam kako njihovo djelomično prekrivanje otiska na koji su otisnuti svejedno daje zanimljive efekte.
Ti su me zanimljivi efekti potaknuli na eksperimentiranje s monotipijom te na kombiniranje iste s linorezom. To je dovelo do ovog prikaza brodića koji plovi kao silueta ispred neba u bojama zalazećeg sunca.
A radionica je najprije krenula od crtanja skica jedrenjaka. Nakon toga smo crteže olovkom precrtali na paus papir. Zatim smo takav paus papir (s crtežom licem prema dolje) zalijepili na prethodno izrezane ploče za linorez. Pritiskom na crtež na paus papiru, prenijeli smo jedrenjake na ploče.
Naš smo utisak čarobnog, ali i sunčanog i ljetnog ambijenta u kojem smo se nalazili uspješno prenijeli u razglednice za dugo sjećanje na kreativno ljeto. A sve to- tehnikom redukcijskog linoreza.
Ovogodišnji posjet Rumunjskoj bio je planiran prije nekoliko godina. Okolnosti pandemije učinili su ga gotovo nemogućim ali, nasreću, samo na određeno vrijeme. Vjerojatno sam baš radi toga ovog svibnja s nestrpljenjem čekala posjet rumunjskom Banatu. U istraživanju o području kojeg smo planirali posjetiti, najviše me fascinirala nedavna povijest Temišvara i njihovo svrgavanje diktatora Nicolae Ceaușescua.
A kad smo napokon stigli u Temišvar, naša nas je turistička vodičica najprije odvela u muzej. Tamo smo čuli izvještaje o revoluciji i vidjeli fotografije događaja koji su se odigravali tih dana. Emotivni naboj priča i slikovnih prikaza pojačala je izjava vodičice kako se, vjerojatno, negdje u gomili ljudi i ona nalazi na fotografijama. Tad je imala šesnaest godina i sjeća se kako joj je revolucija, iako nije dala sve što je nudila, ipak pružila slobodu.
Još pod dojmom muzeja, krenuli smo obilaziti centar Temišvara. Sunčan dan, poneka obnovljena secesijska zgrada i dječja igra, u kontrastu sa svime što smo saznali u muzeju, doprinijeli su još većem dojmu slobode ovog grada.
Crtaća monotipija u Karaševu
Radionice smo radili u Karaševu, mjesto u kojem živi zajednica Hrvata. Ja sam vodila radionicu crtaće monotipije. Monotipija je tehnika otiskivanja koja daje samo jedan otisak. Kako je za grafiku karakteristično umnožavanje, odnosno otiskivanje više istovjetnih otisaka, monotipiju mnogi ne smatraju grafičkom tehnikom u njenom užem smislu.
Crtaća monotipija, kako sam naziv sugerira, započinje crtežom. Na ovoj su radionici polaznici radili crteže inspirirane ornamentima posavske narodne nošnje.
A proces stvaranja otiska započinje nanošenje grafičke boje na glatku površinu. Za ovu sam priliku koristila grafičke boje na bazi vode. One se mogu nabaviti ovdje.
Nakon što se nanesu na staklenu površinu, boje treba razvaljati valjkom i nanijeti na ploču linoleuma.
Još preostaje proces otiskivanja. Crtež položimo na pripremljenu ploču linoleuma i olovkom ga ponavljamo, odnosno podebljavamo. Prilikom podebljavanja crteža treba paziti da se rukom ne naslanjamo na ploču, kako bi nam se otisnuo samo crtež, a ne i ruka.
Ploča nakon otiskivanja i gotov otisak.
Još jedna ploča nakon otiskivanja. Na područjima gdje je otiskivan crtež više nema boje.
Nakon otiskivanja, monotipije smo stavili na kratko sušenje.
Postoje više mogućnosti dodavanja dodatnih boja na isti otisak. Jedna od njih je ponavljanje postupka otiskivanja. Na novu se ploču ponovo nanese boja, a zatim se na nju položi isti otisak. Pri tome trebamo paziti da originalni crtež ponovo okrenemo prema gore. Preostaje crtanje bez da se, i ovog puta, naslanja ruka na papir.
Druga mogućnost dobivanja višebojnosti je otiskivanje na unaprijed obojen papir. U ovom slučaju (zadnja fotografija gore), obojeni papiri su također napravljeni procesom otiskivanja boje sa ploče linoleuma.
Karaševo, Rumunjska
Budući da su ornamenti Karaševa (mjesta gdje smo radili radionice) bili prisutni svugdje oko nas, monotipije su se sasvim lijepo uklopile u moj vizualni dojam ovog putovanja.
U zagrebačkoj Galeriji Događanja 9. prosinca, sad već prošle, 2022. godine otvorili smo moju samostalnu izložbu pod nazivom Otisci gradova. Izložba je predstavljala ciklus od dvanaest grafika u tehnici linoreza nastalih u razdoblju od 2017. do 2021. godine. Tekst kustosice izložbe, IveKörbler, možete pročitati ovdje, a niže je i artist talk s povodom izložbe.
Slijede kratki prikazi radova s izložbe. Više o procesu izrade svakog pojedinog linoreza možete pročitati klikom na poveznicu koja se nalazi na kraju svakog odlomka.
Bar Luce. Bar Luce prikazuje scenu u istoimenom baru u Milanu. Bar je specifičan po tome što ga je u potpunosti dizajnirao redatelj Wes Anderson i to, naravno, u svojim vrlo prepoznatljivom stilu. Ovdje su se, u Milanu, u Wes Andersonov svijet umiješale i karakteristike talijanskih kafića- užurbanost konobara, glasni razgovori i mortadela u centralnom hladnjaku. Melankolična atmosfera na grafici je moj osobni dodatak. 😎
Detalj linoreza Bar Luce je na plakatu izložbe, a više o procesu nastanka same grafike pročitajte ovdje.
Foto: Ivor Lapić
Le Pure café. Oduševivši se atmosferom prikazanom na linorezu Bar Luce, Dora, diplomirana frankofilka, poželjela je vidjeti atmosferu svog omiljenog kafića na mojoj sljedećoj grafici. Taj kafić bio je Le Pure café u Parizu, jedna od lokacija snimanja Linklaterovog filma Before Sunset. Pa smo tog ljeta otišli u Pariz i nekoliko dana za redom sjedili u tom kafiću i snimali, da tako kažem, situaciju. Fascinirala me bakica koja je tu svaki dan dolazila sama. Sjela bi, popila svoju jutarnju kavu i otišla. Komentirali smo da se tako nešto baš ne viđa često kod nas u Hrvatskoj.
Skopje. Prije nekoliko godina putovali smo u Makedoniju. Vidjeli smo Tetovo, obišli Ohrid i vidjeli prekrasan pogled s impozantnog brda, Popove Šapke. No, pri mom izboru najfascinantnijeg prizora sa putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. Tu smo vidjeli gomilu betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina i veliki broj predimenzioniranih skulptura. I ulični antikvarijat. Jer, na štandu nalik onima na kojima se u Zagrebu prodaje voće i povrće, u Skopju su se prodavale rabljene knjige. Fascinirala me količina romana, enciklopedija i starih stripova koje su, zaštićene plastičnom ceradom, bile naslagane na ogromnu hrpu. I sve to na punktu na kakvom bi se, kod nas, prodavale mandarine iz Opuzena.
Stara sveučilišna. Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane na Akademiji, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Još su mi od djetinjstva pričali roditelji kako se nekad tako moglo čitati i učiti i u Staroj sveučilišnoj. Svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu i o secesijskoj unutrašnjosti. I o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje.
D’Orsay. Muzej d’Orsay je često jedna od obaveznih lokacija pri posjeti Pariza. Posebno onim putnicima koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Kažu pametne knjige kako je građevina, koja je danas muzej, sagrađena 1900. godine za svjetsku izložbu. Nakon toga je služila kao željeznička stanica. Ako često putujete vlakom, znate da su satovi- što veći i što točniji- sastavni dio dekora svake željeznice. I, budući da ova građevina od 1977. godine služi kao muzej, posjetitelji imaju priliku doći s unutarnje strane jednog od njih. Gledajući ovaj sat s unutarnje strane, protusvjetlo ga svodi na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima.
Toulouse. Toulouse, francuski grad u blizini španjolske granice, često zovu ružičastim gradom. Ovaj nadimak ne vuče porijeklo iz romantičnog izgleda mješavine španjolskog s francuskim načinom gradnje. Toulouse nazivaju ružičastim gradom zbog specifične boje cigle kojom je sagrađena većina građevina. Svidjela mi se ta, dominantno ružičasta, kulisa ovog kraja. Čak je i gotička katedrala u obližnjem Albiju bila ciglena.
Ipak, od sve te povijesne gradnje, na ovom sam linorezu odlučila prikazati jedan neobični ulični prizor. Radi se o običnoj prodavaonici osvježavajućih pića u limenkama, čiju je temperaturu održavao plastični hladnjak serijske proizvodnje. No, prodavaonica se sretno smjestila, zajedno sa svojim PVC prozorom, u nesvakidašnji arhitektonski okvir. Naime, bila je uokvirena u jedan ružičasti luk ciglene zgrade. Uz to, pored nje su stajala još masivna drvena vrata s nakrivljenih kućnim brojem i nekoliko kamenih blokova na kojima je bio uklesan natpis nalik na one iz rimskog doba. Zajedno su svi ti, naizgled nespojivi, elementi za mene činili fascinantnu uličnu scenu. A naljepnice s grafitima i, ponovo, plastična cerada samo su pridonosili općem dojmu tog čudnovatog prizora.
Subotica. Ovaj linorez prikazuje scenu koju sam vidjela prilikom našeg putovanja Suboticu. Bio je sunčan dan i sjela sam na Trg Slobode dok su ostali obilazili Gradsku kuću. Ona se na linorezu vidi u pozadini, a u prvom planu je auto koji se tu našao pri ozbiljnom poslu neke dostave. To je bila takozvana „četvorka”, auto moje mladosti. Ovakvih smo autića imali nekoliko u našoj obitelji- moji su roditelji imali bijeli, pa zeleni… Taj je i na ovoj fotografiji mog oca iz ranih osamdesetih. Danas se takav auto, kod nas u Hrvatskoj, eventualno može vidjeti na otocima. U njemu, često neregistriranom, netko juri prema svom masliniku. Uzimajući sve to u obzir, nije niti čudo da mi je, taj dan na trgu, „četvorka” pridonijela romantici prizora.
Skicu za ovaj linorez crtala sam tušem i perom, a voljeni auto se nalazi i na naslovnici kataloga izložbe.
Dubrovnik. Prije nekoliko smo godina krenuli na početni tečaj kineske kaligrafije. Tamo sam se susrela sa zanimljivim, sasvim novim načinom korištenja specifičnog kista. Veselili smo se sljedećem tečaju, ali su u to doba svi ostali stupnjevi su bili otkazani radi epidemije i općeg zatvaranja u kuće. Pa sam odlučila sam svoje početničko znanje upotrijebiti za crtanje skice za slijedeći linorez. Crtala sam pogled na Dubrovnik s broda. Tih su nas dana mnogi svjetski novinari podsjećali kako je upravo Dubrovnik bio mjesto gdje je nastao pojam karantena. Putnike koji su stizali brodovima izolirali bi na neko vrijeme kako se ne bi širile eventualne zaraze.
Stolci. Ovaj je linorez nastao nakon mog posjeta Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Začudili su me redovi neuglednih i rasparenih stolaca. Njihovu je neobičnost dodatno naglasila igra pomalo zlokobnih sjena koju je stvaralo pozadinsko svjetlo. Sve je to zajedno izgledalo kao neki čudni sastanak duhova iz prošlosti. Neki povjesničari kažu kako je neuglednost tih stolaca bila planirana, jer je bila zamišljena kao iz daleka uočljivi kontrast moćnoj fotelji ispred njih. Fotelja je, na zasjedanju, bila rezervirana za druga Tita.
Posavska kuća. Napuštena drvena kuća koju sam crtala za ovaj linorez dio je tradicijske ruralne gradnje posavskoga kraja. Izvorna svrha ovakve gradnje bila je stanovanje, na što se danas se samo poneki odlučuju. Neki ih rastavljaju i prenose na nove lokacije, a drugi kupuju u dijelovima kako bi iz njih napravili namještaj. Kućice koju sam crtala za ovaj linorez danas više nema, barem ne na mjestu gdje je stajala. Možda je negdje prenesena i presložena, pa u njoj ljudi žive. Ili je srušena, pa su njene daske poslužile za nečiji pod. Iako sam ja u duši romantičar, vjerojatnija mi je ova druga opcija. U svakom slučaju, nadam se da negdje živi, makar nekim svojim promijenjenim životom.
Martin II. Ovaj je linorez napravljen od dvije ploče- jedne koja prikazuje ruševinu crkve i druge koja prikazuje olujno nebo. Dvije sam ploče izdubila s razmakom od nekoliko godina. Najprije sam izdubila desnu ploču koja prikazuje crkvu, a onda je ona dugo čekala svoje nebo. Proces dubljenja moju je skicu olujnog neba pretvorio u olujno more, što je bio dobrodošao doprinos tehnike konačnom rezultatu.
Ca’ Rezzonico. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka, a u njenom se prizemlju nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici muzeja pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.
Nakon jesenskog koloriranja nekad ranije otisnutih grafika, uslijedilo je zimsko otiskivanje otprije izdubljenog linoreza manjeg formata. Ovog, na kojem je (na gornjim fotografijama) već nanesena grafička boja, izdubila sam 2016. godine.
Te sam godine bila u izradi gomile kusudama ukrasa za školu. Očito se to pokazalo kao veliki vizualni utjecaj, jer sam nakon savijanja određenog broja elemenata, nacrtala crno-bijelu skicu.
Nakon toga sam izdubila Kusudama linorez.
Te sam ga godine otisnula u crno-bijelom. No, nikad nije doživio otiskivanje edicije.
Ove sam ga zime, dakle, otisnula u crveno-narančastoj kombinaciji. Otiske sam objesila na sušenje u ateljeu.
Nakon sušenja, ponovo je uslijedilo koloriranje. Ovaj puta u nekoliko varijacija.
Evo jedne.
Druge.
I treće.
Kad je već riječ o vizualnim utjecajima, čini se kako je na odabir boja za treću varijaciju mogao utjecati prizor iz mog svakodnevnog putovanja na posao.
A kad je riječ o putovanju, nekako se u to vrijeme pojavila prilika i za pravo putovanje. U jeku epidemije i svih ograničenja koja traju već duže, bilo je sasvim neobično odgovoriti na poziv za održavanje radionica i otići u Vojvodinu. Na radionici sam i s djecom radila grafike manjeg formata i izražajnih boja, samo u tehnici karton-tiska.
Kad sam se vratila svom kusudama linorezu, prešla sam na otiskivanjeploče na tekstil koji sam prethodno obojala crveno.
Crvena i crna baš nisu Božićna kombinacija boja, ali bilo je odmah u planu oslikati dio tkanine zelenom i tako dobiti prepoznatljivi komplementarni kontrast. Crveno-zelena kombinacija ovih je dana vidljiva posvuda. Meni se svidjela na ovoj božikovini koju sam fotografirala na zagrebačkom Gornjem gradu.
I tako je moj, davnih dana izdubljeni, Kusudama linorez ove godine otiskivanjem i oslikavanjem oživio u novim kombinacijama boja. I tko zna je li mu je tu kraj. Ako ploča izdrži, možda kroz koju godinu doživi i nove kolorističke eksperimente.
Čitavo mi je ljeto bilo u znaku koloriranja otisaka. I jesen se nastavila u istom tonu. Možda je bolje reći, u istom stilu. Jer su tonovi, kojima sam kolorirala otiske, postali jesenski. I moj odabir kombinacija boja često je bio rezultat uočavanja promjena na jesenskom lišću. Tako je i ovaj zamućeni crveni list (u prvom planu fotografije) poslužio kao inspiracija za koloriranje puno manjih listića na linorezu.
Prvo jesensko koloriranje otisaka započelo je s linorezom koji prikazuje kastanjete. Ovaj sam linorez izdubila davno, no nikad nisam otisnula cijelu ediciju. Kako sam je sad krenula otiskivati, odlučila sam jedan od otisaka kolorirati akvarelom. Na fotografiji je ta prva varijacija u ljubičastim i smeđim tonovima. Fotografirala sam ga pored nožića za linorez, kista, akvarela i lišća. I samog instrumenta kojeg sam, za ovu prigodu, posudila od prijateljice. Ali one kastanjete koje su mi bile motiv, njih smo kupili u Španjolskoj. Tamo smo išli obiteljski, 2001. godine. Proputovali smo je cijelu. Po danu smo razgledavali Toledo, Salamancu, Madrid, Cordobu i Barcelonu, a navečer tražili kampove u kojima ćemo prespavati. I tako, u Španjolsku smo putovali 2001., linorez sam izdubila 2013. godine. A sad je, evo u 2021., linorez doživio i koloriranje.
Evo još par fotografija koloriranog linoreza.
Nakon toga je uslijedio malo veći zalogaj, koloriranje linoreza Posavska kuća. Posavsku kuću sam radila prošle godine i ona je trebala biti izložena još tad, na jednoj skupnoj izložbi. No, radi epidemioloških uvjeta, izložba je bila odgođena. Tako sam je nedavno opet vidjela na otvorenju izložbe koja je ove godine ipak realizirana. Tad sam i odlučila kolorirati jedan od otisaka koji ranije nisam bila uvrstila u ediciju.
Fotografije prikazuju neke od faza u koloriranju ovog linoreza. Osim akvarela, u oslikavanju ove varijacije Posavske kuće, na nekim sam mjestima koristila i gvaš.
Evo i ovog rada u jesenskom okruženju.
U nekom od pospremanja kabineta u školi naišla sam na učeničke linoreze iz 2008. godine. Te sam godine učenicima također bila zadala motiv posavske drvene gradnje. Zanimljivo, kako me i ovaj motiv, baš kao i kastanjete iz Španjolske, kroz godine uvijek iznova uspije zainteresirati.
Za sljedeće koloriranje ponovo je poslužio jedan od otisaka Kastanjeta. Ovo su fotografije gotovog rada i nekoliko detalja.
U komponiranju elemenata za ovu fotografiju, osim uokvirenog rada, koristila sam i lišće koje je pripomoglo u odabiru boja za koloriranje ovog linoreza.
Nakon toga sam odlučila kolorirati jedan otisak grafike koju sam radila 2009. godine. Grafika se zove Defragmentacija II, a rađena je u tehnikama dubokog tiska (akvatinta, bakropis, suha ugla, svijeća i slijepi tisak). Kolorirala sam je akvarelom i akrilom.
Iako grafikom dominira crni element, na ovim se fotografijama procesa oslikavanja vide detalji koji su također inspirirani bojama jesenskog lišća.
I za kraj, par kvartovskih fotografija izvora inspiracije koja me zaokupila ove jeseni. A sad su temperature već pale. Evo zime.
U Toulouse smo išli u neka sretnija vremena. Tad smo, bez previše razmišljanja, mogli naći kartu za povoljan let i u roku od deset dana otići na neko putovanje. U ovim se pandemijskim okolnostima ta vremena čine kao nešto što je bilo jako davno. Ali zapravo su prošle samo dvije godine otkako smo, na najtopliji dan ljeta i nakon dugo kombiniranja, ipak odlučili otići u Toulouse i posjetiti Martinu. Ivana je za nekoliko dana već bila potpuno spremna, sa hrpom papira i nekoliko informacija o lošim recenzijama vezanim za našu aviokompaniju (navodno gube prtljagu), a ja sam, kao i obično, bila zadužena za itinerer.
Okolica Toulousea pružala je brojne mogućnosti, pa smo mi tamo obišli i utvrđeni grad Carcassonne i predivan muzej Toulouse-Lautreca u obližnjem Albiju. Ali i da nismo, i sam bi Toulouse bio više nego dovoljan. Proglašen ružičastim gradom radi karakteristične boje cigle kojom je građena većina građevina, Toulouse je interesantan i radi ostalih arhitektonskih elemenata koji ukazuju na blizinu španjolske granice. Upravo je ta blizina bila presudna u odluci da u Toulouse doputujemo preko Madrida. Sa povoljnom španjolskom aviokompanijom. I naravno, da izgubimo prtljagu, kao što su recenzije točno predvidjele. Srećom, bila je vraćena u roku od dva dana, nakon manjih teškoća u ispunjavanju formulara u uredu za izgubljene stvari. Naime, nismo im znali reći niti jednu adresu gdje nas mogu pronaći, osim imena mjesta gdje je Martina radila. Zapravo, nismo ni ime mjesta zapamtili sasvim točno. Ali znali smo da je naziv na španjolskom i da, kao još jedan dokaz španjolskog utjecaja u ovom djelu Francuske, Martina tamo miješa sangrije.
Dugo sam razmišljala o tome koji motiv odabrati. U moru divnih gradskih vizura, na kraju su prevagnula jedna stara vrata okružena ciglenim zidom.
Krenula sam crtati skicu. Svidjela mi ideja crtanja igre sjena na vratima. S vremenom su, međutim, mnoge sjene na cijelom crtežu počele odavati dojam sveopćeg crnila, pa sam u procesu rada dodavala bjeline stvarajući teksture i uklanjajući suvišne sjene.
Nakon mnogih preinaka i rada na skici, krenula sam na sljedeći korak, prenošenje crteža na linoleum pomoću paus papira.
Na kraju sam bila zadovoljna sa svojim crtama koje su predstavljale teksturu i zamjenjivale dio crnila. Nekako su se slagale sa ritmom linija na drugim dijelovima skice.
Kad sam krenula dubiti u linoleumu, te sam zanimljive teksture i različite ritmove počela primjećivati svuda u lijepoj okolini koja me je tad okruživala. Jer, malo veće putovanje- otkazano radi sadašnje globalne pandemije- zamijenio je odlazak u Dalmaciju. Možda malo više poznat, ali definitivno jednako vizualno inspirativan kraj.
Proces dubljenja bio je malo drugačiji nego inače. Već neko vrijeme koristim linoleum battleship, no ponestalo ga je. Kako u mojim, tako i u zalihama trgovine gdje ga inače kupujem. Ovakav već dugo nisam koristila. Tanji je. Ali i mekši, što je ipak malčice ubrzalo cijeli proces.
Niti ovaj puta nisam odoljela dubljenju slova u linoleumu, iako je to za mene uvijek zahtjevan pothvat.
Kao što se vidi na ovoj fotografiji, broj je okrenut naopako, jer otiskivanje automatski sve preokreće.
Proces dubljenja se bio odužio, unatoč mekanom linoleumu. Za to vrijeme se moje okruženje ponovo promijenilo. Mora više nije bilo na vidiku. Zato su valovite linije ostale.
Lako je moguće je da je pogled kroz kuhinjski prozor kod kuće poslužio kao novi vizualni utjecaj. Istina, još od faze crtanja skice, htjela sam u grafiku uključiti cigleni zid koji je toliko karakterističan za Toulouse. Ali ova lijepa pruga koja se vidi kroz prozor i pravilni raster na mojoj dodatnoj ploči su mi nekako sumnjivi.
Evo i prvog nanošenja boje na gotovu ploču. Ili, možda bolje rečeno, na glavnu ploču. Naime, nakon probnog otiskivanja i dorađivanja ove, uslijedili su eksperimenti sa bojom i oblikom dodatne ploče koja je predstavljala cigleni zid.
Razmišljajući o odabiru boje za svoju dodatnu ploču linoleuma, dala sam se na istraživanje. Pregledavala sam fotografije Toulousea i gledala neke značajnije ciglene građevine u svom gradu. Primijetila sam kako ti cigleni zidovi gotovo nigdje nemaju jednoličnu boju. To me navelo na ideju da izdvojim neke dijelove svog zida za drugi ton boje. I napravim još jedan probni otisak.
Evo i gotovog linoreza. Promijenila sam boje zida i podijelila ploču u dva dijela. Od svih divnih prizora vrata, prozora i balkona u Toulouseu, ovaj sigurno nije najromantičniji.
Ali taj kontrast mi je bio nevjerojatan. Masivna drvena vrata sa uklesanim natpisom na kamenim dovratcima i dućan sa plastičnim prozorima. Čudnovati spoj.
I za kraj, nekoliko detalja linoreza. Limeni oluk kojeg krasi sticker art i zid u boji. Ružičasti Toulouse, la ville rose, u mojoj verziji.
Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.
A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.
Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.
Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.
Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.
Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.
Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.
I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto. Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.
Fotografija gore prikazuje dio procesa dubljenja ploče za novi linorez. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Jedan od njih bio je 2001., kad smo se utrpali u prijateljičin Fiat Uno. Mislili smo kako je baš dobra ideja provesti dvadeset i četiri sata u vožnji do Venecije i natrag. Išli smo vidjeti 49. Venecijanski bijenale i jedva izdržali put.
Prekopavajući po starim fotografijama, zaključila sam da je to bio i prvi puta kako sam vidjela Ca’ Rezzonico. Naime, naišla sam na niz fotografija venecijanskih palača- sjećam se da je štreber u meni bio sretan što uživo vidi ono što je nedugo prije toga bilo samo sadržaj ispitnog materijala na Filozofskom. Moj posjet Ca’ Rezzonicu bilo je puno godina kasnije (točnije prije dvije godine) kada smo se sestra i ja zaputile u Veneciju, ovaj puta na par dana. Ona sa rasporedom predavanja na kongresu, a ja sa popisom muzeja koje želim razgledati.
Dorsduro, Venecija
Ca’ Rezzonico, zapravo, uopće nije bio na popisu. Upao je u moj itinerer kao bonus, budući da se uspostavilo kako su muzeji Peggy Guggenheim i Gallerie dell’Accademia na Dorsduru. To je značilo da su udaljeni samo par minuta hoda od mjesta gdje smo se bile smjestile! Uz to, u Gallerie dell’Accademia čak i nije bila gužva, budući da je jutro bilo sivo, a i kišilo je. Čovjek koji prodaje karte zaključio je kako su svi turisti još sigurno u hotelu. Tako sam u miru mogla razgledati Cosme Turu, Titiana, Veronesea i ostale originale o kojima je gore spomenuti štreber učio kroz osrednje reprodukcije.
Nakon njih je uslijedila i Scuola Grande di San Rocco s Tintorettom (vidi gore), Santa Maria della Salute, a onda još jedna šetnja uz Canal Grande. Taj je zadnji dan ostalo vremena i za moj bonus, Ca’ Rezzonico.
Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka. Barok mi nikada nije bio omiljeno umjetničko razdoblje i vjerojatno je to bio razlog zašto je moj popis ovu palaču mimoišao. No, ona to uopće nije zaslužila. Uz Tiepola i iluzionističko zidno slikarstvo, lijepu kolekciju namještaja punog zanimljivih detalja (a i veličanstven pogled kroz prozor), Ca’ Rezzonico se i arhitektonski pokazao kao pravi biser. Naime, u prizemlju se nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.
Linorez Ca’ Rezzonico
I upravo je to dvorište, gotovo dvije godine kasnije, postalo motiv za novi linorez (na fotografiji gore).
Osim atmosfere magičnog skrovišta, unutarnje dvorište palače omogućavalo je i jaki kontrast svjetla i sjene. Tehnički, to je vjerojatno bio glavni razlog zašto sam ovaj puta najprije izdubila okvir– rubne dijelove ploče linoleuma koji su u otisku trebali ostati bijeli.
Bijeli okvir sadržavao je i dosta detalja iz rječnika klasične arhitekture u njihovoj baroknoj verziji. Na kolažu fotografija gore vidi se dio ploče koji će predstavljati friz. Svidio mi se kontrast strogih linija tog friza i vijugavih linija tipičnih za venecijanske prozore (također vidljivo na kolažu gore).
Evo još jednom istog dijela ploče, ovaj put u usporedbi sa otiskom. Iako su linije izgledale prilično oštro na izdubljenoj ploči, nisam znala koliko će to biti čitljivo u samom otisku. No, na kraju sam zadovoljna kako je ispalo.
Izdubljena ploča
Gotova ploča nakon prvog nanošenja boje
Gore je još nekoliko detalja gotove grafike, za kraj. Meni je možda omiljeni ovaj gore desno. Sviđa mi se kako bista i čuvar muzeja gledaju u istom smjeru, kao da su već dugo stanari iste kuće.
Ca’ Rezzonico je ispao savršeni kraj ovog posjeta Veneciji. Još jedan dokaz kako se ne treba uvijek držati itinerera i A-liste.
Le Pure café. Novi rad u seriji mojih linoreza koji prikazuju gotovo prazne prostore. No, istovremeno, i prvi u toj seriji kojega je iniciralatuđa ljubav prema određenoj lokaciji i priči. Naime, Le Pure café je privatna narudžba koja bi mi, kao takva, vjerojatno bila neprihvatljiva kada se ne bi uklapala u atmosferu mojih retro-romantičarskih uradaka 🙄. Naručiteljica je moj frankofil, službeni, ali njena narudžba ovog linoreza zapravo je proizašla iz ljubavi prema određenoj filmskoj lokaciji u Parizu.
Naime, radi se o jednoj od lokacija snimanja filma Before Sunset. Redatelj (Richard Linklater) je, potaknut svojim vlastitim susretom sa nepoznatom intrigantnom djevojkom, zapravo snimio seriju od tri filma (BeforeSunrise, Before Sunset i BeforeMidnight). Filmovi su odvojeni otprilike desetogodišnjim razmakom, a radnja svakog pojedinog od njih događa se na drugačijoj europskoj lokaciji (Beč, Pariz i Grčka). U njima, zajedno sa glavnim glumcima, Linklater osmišljava kako bi se (nakon jednog takvog susreta kakvog je on i sam imao) odnos između dvoje ljudi mogao razvijati tijekom mnogih godina. Nakon gledanja filmova, trebalo je posjetiti i samu lokaciju, pariški café.
Le Pure je simpatičan kvartovski café u jedanaestom arrondissement-u. Posjećuju ga susjedi kako bi popili jutarnju kavu i bakica koja, uz svoj espresso, uvijek sjedi na istom mjestu. Ima tu i nas, turista. Premda smo mi u café-u tek povremeni gosti, činjenica da u tom relativno malom prostoru skoro svaki dan ima ljudi koji crtaju ili čitaju, uvelike pridonosi bajkovitom ugođaju.
Prostor je neobičan jer je trapezoidnog, gotovo trokutastog tlocrta. Gotovo da je u potpunosti zatvoren staklenim stijenama, što daje zanimljivu igru svjetlosti i sjena. Šank stoji, poput nekog otoka, u samoj sredini i prepun je sitnih detalja. Pokušala sam ih što više uključiti u skicu.
Nakon skice, uslijedilo je i dugotrajno dubljenje ploče. Evo nekoliko fotografija tog procesa.
U ovom sam si radu ponovo priuštila igranje sa linorezačkom tipografijom. Dubljenje slova u linoleumu često može biti nezgodno, ali nekako mu se često vraćam. Tekst sam na ploči za dnevnu ponudu jela izdubila naopako (zrcalno), kako bi u otisku slova bila okrenuta na pravu stranu. Naziv se na skici nalazi s vanjske strane café-a, pa u otisku treba izgledati naopako, odnosno zrcalno.
I nakon svega toga- otiskivanje sasvim dovršene ploče.
I evo ga, linorez Le Pure café. Moja retro-romantičarska varijanta lokacije snimanja romantičnog filma. Romantičnog, jer Before Sunset za neke predstavlja portret povezivanja dvoje ljudi, međusobnog srastanja sa tvojom (jedinom) srodnom dušom. I to kroz dugotrajne razgovore. (Za druge je pak nerealna, destruktivna romantika, kakva postoji samo u filmovima. Ali opet romantika). Svakom neka je njegovo mišljenje, a umjesto velikih zaključaka o toj temi, evo za kraj jedan video. Nije nešto previše vezan za filmove i moju grafiku, ali ima tu dodirnih točaka. Pariški je i ljubavno- turistički. I još k tome, pun je cool tipografije.
Proslava mog velikog rođendana (prošlog proljeća) pokazala se kao dobra prilika za avanturizam. Za avanturizam– u obliku dvodnevnog putovanja do dalekog Milana, gdje smo se bili uputili pogledati izložbu sve slavnije i slavnije Fride Kahlo.
Znaaam, znam, svi je vole. Navodno su čak htjeli napraviti barbiku po uzoru na njen lik, pa je obitelj u zadnji čas uspjela staviti veto na tu ideju. Bar na neko vrijeme.
Izložba je bila baš divna i katarzična, neki bi rekli da se isplatilo truckati u jeftinom busu. A i Milano je lijep grad… Ali budući da se u dva dana nikako ne može obići sve što se tamo ima za vidjeti, odlučili smo ovaj put u naš putni itinerer uz izložbu još ubaciti krov od katedrale. I Bar Luce.
Bar Luce možda nije na A listi svakog posjetitelja Milana, ali kao pravi štreberski ljubitelj djela Wes Andersona, silno sam htjela vidjeti prostor koji je uređivan pod njegovom redateljskom palicom. Malo smo ga duže tražili, pa smo usput neplanski razgledali i nekoliko milanskih ulica.
Potraga se isplatila! Bar Luce izgleda kao vesela mješavina Wesovog Grand Budapesta i talijanskih kafića iz mnogih filmova ranijih datuma.
Skica je razveselila moju majku, arhitekticu. Divno…čiste plohe, čiste linije…Ovo je nešto drugačije nego inače. A otac se samo obradovao jer se na mojim radovima konačno pojavljuju ljudi. Doduše, kao siluete ili s leđa, ali ipak…
M Art in a bright Light 