Tag Archives: linoprinting

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Martin II

Evo kako je izgledao prvi Martin. Ručno kolorirani linorez, onakav kakav je bio izložen na izložbi. Ali to nije bilo u skladu s prvotnom idejom.

Moja vizija linoreza koji bi prikazivao ruševnu crkvu zapravo je uključivala barem dvije ploče. Međutim, tog vikenda, prije gotovo tri godine, samo sam uspjela izdubiti prvu ploču i otisnuti je. Na toj je ploči bio prikaz crkve, a stan mi je još bio prepun komadića linoleuma koji su bili ostali nakon dubljenja. Ubrzo nakon toga, završila sam u bolnici. Moja je majka potajice prokrijumčarila otisak na moj odjel i kupila sve ostalo što mi je bilo potrebno za kolorirati i, nekako, dovršiti rad. (Medicinske sestre su me ipak uhvatile na kako slikam s braunilom na ruci. No, zaključile su, bolje je u bolnici slikati, nego razmišljati o svojoj sudbini. I još su nadodale: kad bi barem svi bolesnici slikali).

Rad je bio uspješno dovršen, uokviren i izložen, ali prvotna zamisao nikad nije bila izvedena do kraja. Sve do nedavno.

Druga ploča trebala je prikazivati olujno nebo, koje je, na koloriranoj verziji, tek bilo naznačeno. Skicu za tu ploču napravila sam slikarski, kao kontrast linijski riješenoj ruševini crkve.

View this post on Instagram

#linocut #process #progess

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

Ploča mi je, na mnogim fotografijama procesa dubljenja, na trenutke više nalikovala olujnom moru…Prostor gdje je trebala biti otisnuta prva ploča, gotovo sam u potpunosti izdubila, no ne sasvim, s idejom da svojoj ruševini dodam teksturu.

I evo Martina II. Ploču koja predstavlja ruševinu otisnula sam u jednom tonu, a drugu, koja predstavlja oluju (bez obzira na to gdje se ta oluja nalazila) u druga dva.

Bio je dobar osjećaj dovesti stvari do njihovog kraja. Bar do onog kraja koji je bio zamišljen u mojoj glavi.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

2 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Milano i Bar Luce

Proslava mog velikog rođendana (prošlog proljeća) pokazala se kao dobra prilika za avanturizam. Za avanturizam– u obliku dvodnevnog putovanja do dalekog Milana, gdje smo se bili uputili pogledati izložbu sve slavnije i slavnije Fride Kahlo. 

Znaaam, znam, svi je vole. Navodno su čak htjeli napraviti barbiku po uzoru na njen lik, pa je obitelj u zadnji čas uspjela staviti veto na tu ideju. Bar na neko vrijeme.

Izložba je bila baš divna i katarzična, neki bi rekli da se isplatilo truckati u jeftinom busu.  A i Milano je lijep grad… Ali budući da se u dva dana nikako ne može obići sve što se tamo ima za vidjeti, odlučili smo ovaj put u naš putni itinerer uz izložbu još ubaciti krov od katedrale. I Bar Luce.

 

Bar Luce možda nije na A listi svakog posjetitelja Milana, ali kao pravi štreberski ljubitelj djela Wes Andersona, silno sam htjela vidjeti prostor koji je uređivan pod njegovom redateljskom palicom. Malo smo ga duže tražili, pa smo usput neplanski razgledali i nekoliko milanskih ulica.

Potraga se isplatila! Bar Luce izgleda kao vesela mješavina Wesovog Grand Budapesta i talijanskih kafića iz mnogih filmova ranijih datuma.

Skica je razveselila moju majku, arhitekticu. Divno…čiste plohe, čiste linije…Ovo je nešto drugačije nego inače. A otac se samo obradovao jer se na mojim radovima konačno pojavljuju ljudi. Doduše, kao siluete ili s leđa, ali ipak…

Kompliciranija kompozicija zahtijevala je i dugotrajnije dubljenje ploče. Evo par fotografija tog procesa.

 

View this post on Instagram

#linocut #process #progress

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

View this post on Instagram

Almost there. #linocut #process

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

View this post on Instagram

Done 😎 #linocut #process

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

I evo mog linoreza. Bar Luce u kontralihtu. Zajedno s putovanjem u Milano, učinio je ovo najboljom proslavom rođendana ikad.

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Chairs

Original text translated by Slavica Nuić. Pročitaj na hrvatskom.

Having moved to a new flat, it was time to get down to the business of gathering up old furniture, refurbishing it and giving it a fresh coat of paint. My first concern, by all means, were the chairs so that my jolly guests could have something to sit on. Luckily, old chairs, at least the plain wooden ones, were not hard to find, but finding one which was not wobbly was an entirely different matter. Be that as it may, working out a remedy for rickety chairs was put off for the time being. The turning point was a sign that caught my eye at some young designers’ exhibition. It said “The chairs are for display purposes only. Please do not sit on them as they may collapse.” Realizing that a similar sign would come in handy on my dining room wall, we fixed the loose joints to prevent things from going awry.

This whole matter of my rough-and-ready job of fixing chairs had only added to my surprise upon visiting The Museum of Second AVNOJ Session in Jajce. The central hall used to be the place where Yugoslavia drew its first breath. Several rows of dilapidated chairs of all sorts (which once accommodated Yugoslavia’s founding fathers), harked back to the early days of my flat redecoration. Nonetheless, they still had their allure as the light pouring from the back door created shadows that made the chairs look as if dissolved and entangled in an intricate web, creating thus a peculiar scene of the pivotal historic event.

Unfortunately, historical facts are not my strong suit, so I asked the ones known as historically savvy to help me out. At the first mention of these chairs, Luka, the historian, pointed out that it was not without reason that these chairs were so shabby as there was a backstory to it. In his words, many historians have concurred that Jajce had witnessed the complete affirmation of the cult of personality that had been created around Tito. Judging by the original photographs, both the presiding and the delegates were seated on plain wooden chairs while Tito was comfortable in his armchair. Moreover, a couple of days prior to the meeting, Tito had posed for his bust by Antun Augustinčić, which was soon displayed in the meeting room.

For me, my deep fascination with the chairs, deprived of any ideological overtone, in this way made the emptiness of the room even more striking; the room where, as Luka has taught me, once Yugoslavia had been formed and Tito had become its marshal, resolutions had been sustained by general acclamation.

In the process of sketching out the chairs, the first step was capturing the curious rhythm and interplay of shadows through a rhythmical interchange of black and white surfaces.

The process of carving…

And a bit more of carving…

The test print was printed in black, but there was no intent to keep it that way…

This linocut was supposed to be in colour. Since there were some areas of diluted Indian ink on the sketch as well, I first started with tone combinations.

The next step was increasing the number of potential colour combinations, so I detached the top part of the block with a gauge to make the process of applying colour easier.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

A new variation…

The first step in the process of making this variation was printing the background in yellow, and the next steps were applying the ink separately on every part of the key block.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

And the last variation, which was printed in the same way, combines the positive with negative. Just like my chairs mixed with their shadows.

1 komentar

Filed under art in process, English, linocut, printmaking

Pariz…i Musée d’Orsay

6Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i Musée d’Orsay  i njegov poznati pogled na Pariz. Kroz ogroman sat.

Zaljubljenici u Pariz kažu kako je taj sat, iako se toliko često fotografira, uvijek drugačiji. Doduše, te fotografije u kontralihtu koje sve svode na konturu zapravo izgledaju prilično slično. Ali tko bi tome odolio? Pogotovo kad dotičan kontraliht zaista svodi cijelu scenu na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima. Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu,  u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.

1 Martina Gracin_D'Orsay_linorez_53.5 x 78 cm_38 x 51.5 cm

Evo par fotografija procesa dubljenja u linoleumu…

Gotova ploča…

5

Detalji gotove ploče…

Divan trenutak podizanja prvog otiska s ploče…

5

….i evo ga…potpisivanje grafike koja prikazuje još jednu od divnih vizura Pariza. Mislim, i Disneyland je sigurno lijep.

3a.JPG

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi

Kvaliteta otiska, malo lavande i- Picasso

3Ponovo lavanda na mjesečini. U početku sam lavandu na mjesečini planirala smjestiti u sumrak, budući da mi sumrak ima odgovarajući redoslijed boja.   Naime, u sumrak je ponekad na nebu najniže žuta, pa se prema vrhu  redom nižu: narančasta, crvena, i tek onda ljubičasta. Kao, primjerice, kod ovog (prigradskog) sumraka na fotografiji dolje.

Prigradski sumrak

Otiskivanje ovolike količine boja na jednoj ploči može biti zahtjevno. Neki taj postupak čak smatraju i monotipijom, budući da je, otiskujući na ovakav način, ponekad teško dobiti više istih otisaka. To me ponovno dovelo do pitanja o kvaliteti otiska.

2a

U pokušaju da unaprijedim svoju tehniku bavljenja linorezom, često sam (sebi i drugima ) postavljala to pitanje. Na Akademiji je ta kvaliteta trebala biti vrhunska, no, istražujući, učinilo mi se da izgled otiska ovisi i o materijalu i o mnogim drugim činiteljima.

1

Na ovim bi me otiscima, primjerice, mučili bijeli tragovi linoleuma na boji.

Zato me izrazito razveselio ovogodišnji posjet Musée Picasso u Parizu. Budući da je vrijeme do jedanaest sati bilo rezervirano za škole, dugo sam, zajedno sa hrpetinom Japanaca, čekala ispred dotične institucije. Ali, vrijedilo je! Pored mnogo Picassovih skulptura, među kojima je bila i Violina i boca na stolu iz 1915., u muzeju se mogu vidjeti i – Picassovi linorezi. Pored doživljaja gledanja umjetničkog djela uživo (neusporedivog u odnosu na gledanje reprodukcija), najviše me zanimala Picassova kvaliteta otiska. Evo par detalja s Bacchanale avec chevreau et spectateur (Cannes, 1959.).

Evo mojih bijelih tragova na boji (prve dvije fotografije i zadnja), a uz to, evo i nepreciznosti u preklapanju dvaju ili više boja (druge dvije fotografije).

DSC03074

U ovom su muzeju i Picassove mrtve prirode u tehnici linoreza. Ponovo, neponovljiv je osjećaj vidjeti ih uživo.

Na Nature morte du casse-crûte I  i na Nature morte à la suspension vidi se Picassova primjena otiskivanja svjetlije boje preko tamnije (što je suprotno pravilima otiskivanja).

Ovdje je to žuta preko sive (crvena i zelena su otisnute preko žute na sivoj). Evo fotografija sa detaljima.

DSC03071    DSC03070

I za kraj, ako će ovo čitati  netko koga muči kvaliteta otiska, evo još malo utjehe by Picasso:

DSC03073    DSC03072

Samo hrabro, linorezači. 

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi

Kišna Francuska

I opet Francuska. Kako u vijestima, tako i na mom blogu. Ovaj linorez je motiviran našim posjetom gradiću koji se zove Blois. Blois je na rijeci Loiri, tako da je i on bio zahvaćen nedavnim poplavama.

DSC02218a

Za Blois smo se odlučili jer je u njemu jedan od mnogih predivnih dvoraca Loire. Prilikom posjeta kraljevskom Château de Blois, uočili smo i dvorski pianino. U opisu izloška nalazilo se da je dotični pianino služio za distrakciju. Odmah smo to povezali sa neobičnim prizorima na njihovim željezničkim kolodvorima. Naime, većina kolodvora imala je klavir. Na tim su klavirima putnici, dok čekaju, slobodno mogli zasvirati. Nikad nismo saznali postoji li dublji razlog za ove klavire na kolodvorima. Ali, kada smo propustili pretposljednji vlak iz Pariza za Orléans (jer je prodavač karata na šalteru morao porazgovarati sa  svakim putnikom) zaključili smo da klavir i ovdje služi za distrakciju…od loših misli.

Uglavnom, bilo je i mnogih drugih zanimljivih stvari u Château de Blois, ali ono što me možda još više fasciniralo bio je pogled na Crkvu Saint-Nicolas u sjeni tog kraljevskog dvorca, u povijesnoj četvrti. Crkva, čija je gradnja započeta u ranoj gotici, a koja je preživjela i rekonstrukciju i revoluciju,  još uvijek izgleda predivno srednjovjekovno.

DSC02141                  DSC02145a

Evo i linoreza. Napravila sam ga u dvije boje, sivoj i crnoj, na dvije ploče. Najprije sam otisnula sivu, a onda “na mokro” (bez da sam čekala da se prva boja osuši) i crnu.

Martina Gracin_Blois_linorez

 

Matrice: siva…

Ploča

 

…i dio crne na kojoj je nanesena boja prije otiskivanja.

20160605_163149

Siva se na mjestima vidi ispod crne, što daje zanimljive kombinacije.

20160605_184926                   20160605_170645

Otiskivala sam na Hahnemühleu, što je linorezu dalo reljefan izgled.

20160605_184622                    20160605_172435

Voilà! Kišno- sivi Blois. 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi