Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.
A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.
Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.
Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.
Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.
Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.
Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. 
Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.
I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto. Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.
.
Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i 
Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu, u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.
S ljubaznim smo gospodinom dogovorili detalje oko mogućeg postava. Ljubazno se ispričao zbog prljavih ruku- baš štampa grafiku na tavanu.
M Art in a bright Light 