Skopje i knjige

Skopje, prošlog svibnja. Prilikom ovog putovanja imali smo sreću posjetiti dobar dio Makedonije. Tako smo vidjeli Tetovo te obišli Ohrid (i mistični Sv. Naum). U manastiru Lešok upoznali smo izuzetno ozbiljnog popa (ipak mu je bilo drago da smo bili; prilikom zajedničkog fotografiranja pitao nas je ko će bit’ muž pa da mu pošalje ova slika). Prespavali smo i na vrhu impozantnog brda, na Popovoj šapki. Taj krajolik i ljudi izgledali su mi kao potpuna romantična egzotika. Vjerojatno je to djelomično i radi sjećanja na djetinjstvo- igranja jugoslavenskog Monopolya (u kojem si mogao kupiti polje sa skijalištem na ovome visokome brdu) te sjećanja na priče o Šar planini i o psima (ljubazni gospodin nam je rekao zašto ih za sad još nema- psi dolaze s ovcama tek sredinom svibnja). Šarplaninci su, naime, uvijek bili visoko cijenjeni u mojoj obitelji- još od vremena kad su moji roditelji shvatili kako mi se kao bebi u kolicima pored njihovog Bibija nitko ne smije približiti.

No, pri izboru najfascinantnijeg prizora sa našeg putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. More betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina, muzej Majke Tereze, sat na zgradi Gradskog muzeja (koji je stao u trenutku potresa 1963. godine) i predimenzionirane skulpture koje u zadnjih par godina niču iz dana u dan. I antikvarnica za knigi.

Sjećam se kako mi je ta gomila knjiga naslaganih jedna na drugu izgledala potpuno nevjerojatno. Sjetila sam se je sinoć, prilikom gledanja Truffautovog Fahrenheita 451 (u predivnom prostoru stare Lubinskyeve knjižnice), filma o represivnom društvu u kojem su knjige zabranjene…i meni je moja antikvarnica s hrpom knjiga izgledala gotovo kao imaginarno tajno skladište. Ali prizor na grafici je sasvim realan- možda malo izromantiziran radi dugih sjena popodnevnog sunca, ali u osnovi- stvaran dio vizura Skopja i Makedonije.