Tag Archives: otiskivanje linoreza

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Martin II

Evo kako je izgledao prvi Martin. Ručno kolorirani linorez, onakav kakav je bio izložen na izložbi. Ali to nije bilo u skladu s prvotnom idejom.

Moja vizija linoreza koji bi prikazivao ruševnu crkvu zapravo je uključivala barem dvije ploče. Međutim, tog vikenda, prije gotovo tri godine, samo sam uspjela izdubiti prvu ploču i otisnuti je. Na toj je ploči bio prikaz crkve, a stan mi je još bio prepun komadića linoleuma koji su bili ostali nakon dubljenja. Ubrzo nakon toga, završila sam u bolnici. Moja je majka potajice prokrijumčarila otisak na moj odjel i kupila sve ostalo što mi je bilo potrebno za kolorirati i, nekako, dovršiti rad. (Medicinske sestre su me ipak uhvatile na kako slikam s braunilom na ruci. No, zaključile su, bolje je u bolnici slikati, nego razmišljati o svojoj sudbini. I još su nadodale: kad bi barem svi bolesnici slikali).

Rad je bio uspješno dovršen, uokviren i izložen, ali prvotna zamisao nikad nije bila izvedena do kraja. Sve do nedavno.

Druga ploča trebala je prikazivati olujno nebo, koje je, na koloriranoj verziji, tek bilo naznačeno. Skicu za tu ploču napravila sam slikarski, kao kontrast linijski riješenoj ruševini crkve.

View this post on Instagram

#linocut #process #progess

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

Ploča mi je, na mnogim fotografijama procesa dubljenja, na trenutke više nalikovala olujnom moru…Prostor gdje je trebala biti otisnuta prva ploča, gotovo sam u potpunosti izdubila, no ne sasvim, s idejom da svojoj ruševini dodam teksturu.

I evo Martina II. Ploču koja predstavlja ruševinu otisnula sam u jednom tonu, a drugu, koja predstavlja oluju (bez obzira na to gdje se ta oluja nalazila) u druga dva.

Bio je dobar osjećaj dovesti stvari do njihovog kraja. Bar do onog kraja koji je bio zamišljen u mojoj glavi.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

2 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Stolci

Read this in English.

Nakon useljenja u novi stan, valjalo je prionuti sakupljanju, preuređivanju i bojenju starog namještaja. Prioritet su, svakako, bili stolci, kako bi veseli gosti imali na čemu sjediti. Srećom, starih se stolaca moglo lako nabaviti, barem onih drvenih, najjednostavnijih. Problem je, međutim, često bio u njihovoj nestabilnosti, čije se rješavanje netom odgađano za kasnije. Vrhunac je bio natpis na koji sam naišla na jednoj izložbi mladih dizajnera: Stolci su samo izložbeni primjerci, molim da na njih ne sjedate kako ne bi došlo do pucanja. Zaključivši kako bi ovakav natpis sasvim dobro pristajao pričvršćen na zid u mojoj blagovaoni, jednom smo ih dobro zategnuli kako ne bi došlo do nezgodnih situacija.

Cijela situacija oko mojih priručno sklepanih stolaca pridonijela je mom iznenađenju pri posjetu Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Središnja dvorana, naime, nekoć je doista bila mjesto stvaranja Jugoslavije. Nekoliko redova raznoraznih drvenih stolaca u prilično jadnom stanju (na kojima su ljudi, koji su je stvarali, sjedili), sličili su mi na početke uređenja mog stana. Redovi stolaca su svejedno izgledali fascinantno, pogotovo jer je pozadinsko svjetlo ulaznih vrata stvaralo sjene koje kao da su te stolce razgrađivale i umrežavale, čineći ih čudnom scenografijom važnog događaja iz prošlosti.

Poznavanje povijesnih činjenica, nažalost, nije nešto po čemu sam poznata, pa sam se raspitala kod mjerodavnijih. Luka me, povjesničar, pri prvom spomenu na dotične stolce, odmah znalački uputio kako to uopće nije bezveze da su ti stolci bili tako jadni, jer iza toga ima pozadinska priča. Kaže on, mnogi se povjesničari slažu – u Jajcu je došlo do potpune afirmacije Titova kulta ličnosti. Sudeći po izvornim fotografijama i predsjedavajući i delegati su sjedili na običnim drvenim stolcima, dok je Tito sjedio u fotelji. Uz to, veli on, nekoliko je tjedana prije početka zasjedanja Tito pozirao Antunu Augustinčiću, koji tad izrađuje njegovu bistu, ubrzo nakon toga izloženu u prostoriji zasjedanja.

Meni je moja fascinacija stolcima, lišena svakog ideološkog prizvuka, time još više naglasila sadašnju prazninu prostora u kojemu su se nekad, kako me uputio Luka, u času stvaranja Jugoslavije i proglašenja Josipa Broza Tita njenim maršalom, donosile odluke općom aklamacijom.

Skicirajući stolce, čudan ritam i igru sjena najprije sam nacrtala kao ritmično izmjenjivanje crnih ploha i praznina.

Proces dubljenja…

 

I još malo procesa dubljenja…

Probni je otisak bio u crnoj, ali nije bilo u planu da tako i ostane . Ovaj sam linorez htjela otisnuti u boji. Budući da je na skici bilo i laviranog tuša, najprije sam krenula u kombinacije sa tonovima.

Nakon toga sam si htjela povećati broj mogućih kombinacija, pa sam nožićem odvojila gornji dio ploče- kako bi mi bilo lakše nanositi boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nova varijacija…

Ovu sam varijantu otisnula tako da sam prvo stavila pozadinsku boju, žutu, a zatim sam na svaki dio odrezane ploče zasebno nanijela boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

I zadnja varijanta, otisnuta na isti način, miješa pozitiv s negativom. Jednako kao i moje stolce sa sjenama.

3 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Skopje i knjige

Skopje, prošlog svibnja. Prilikom ovog putovanja imali smo sreću posjetiti dobar dio Makedonije. Tako smo vidjeli Tetovo te obišli Ohrid (i mistični Sv. Naum). U manastiru Lešok upoznali smo izuzetno ozbiljnog popa (ipak mu je bilo drago da smo bili; prilikom zajedničkog fotografiranja pitao nas je ko će bit’ muž pa da mu pošalje ova slika). Prespavali smo i na vrhu impozantnog brda, na Popovoj šapki.  Taj krajolik i ljudi izgledali su mi kao potpuna romantična egzotika. Vjerojatno je to djelomično i radi sjećanja na djetinjstvo- igranja jugoslavenskog Monopolya (u kojem si mogao kupiti polje sa skijalištem na ovome visokome brdu) te sjećanja na priče o Šar planini i o psima (ljubazni gospodin nam je rekao zašto ih za sad još nema- psi dolaze s ovcama tek sredinom svibnja). Šarplaninci su, naime, uvijek bili visoko cijenjeni u mojoj obitelji- još od vremena kad su moji roditelji shvatili kako mi se kao bebi u kolicima pored njihovog Bibija nitko ne smije približiti.

No, pri izboru najfascinantnijeg  prizora sa našeg putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. More betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina, muzej Majke Tereze, sat na zgradi Gradskog muzeja (koji je stao u trenutku potresa 1963. godine) i predimenzionirane skulpture koje u zadnjih par godina niču iz dana u dan. I antikvarnica za knigi.

Sjećam se kako mi je ta gomila knjiga naslaganih jedna na drugu izgledala potpuno nevjerojatno. Sjetila sam se je sinoć, prilikom gledanja Truffautovog Fahrenheita 451 (u predivnom prostoru stare Lubinskyeve knjižnice), filma o represivnom društvu u kojem su knjige zabranjene…i meni je moja antikvarnica s hrpom knjiga izgledala gotovo kao imaginarno tajno skladište. Ali prizor na grafici je sasvim realan- možda malo izromantiziran radi dugih sjena popodnevnog sunca, ali u osnovi- stvaran dio vizura Skopja i Makedonije.

5

Detalj gotove skice

Evo detalja skice. Ovaj put je i ona bila prilično dorađena, pa je i crtež prlično vjerno prenesen na ploču.

0

Proces crtanja skice

Nakon toga je uslijedilo i dugotrajno dubljenje u linoleumu…

…i otiskivanje .

Evo i gotovog linoreza. Antikvarnica za knigi. Moja varijanta makedonske atrakcije.

3

 

 

4 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Kvaliteta otiska, malo lavande i- Picasso

3Ponovo lavanda na mjesečini. U početku sam lavandu na mjesečini planirala smjestiti u sumrak, budući da mi sumrak ima odgovarajući redoslijed boja.   Naime, u sumrak je ponekad na nebu najniže žuta, pa se prema vrhu  redom nižu: narančasta, crvena, i tek onda ljubičasta. Kao, primjerice, kod ovog (prigradskog) sumraka na fotografiji dolje.

Prigradski sumrak

Otiskivanje ovolike količine boja na jednoj ploči može biti zahtjevno. Neki taj postupak čak smatraju i monotipijom, budući da je, otiskujući na ovakav način, ponekad teško dobiti više istih otisaka. To me ponovno dovelo do pitanja o kvaliteti otiska.

2a

U pokušaju da unaprijedim svoju tehniku bavljenja linorezom, često sam (sebi i drugima ) postavljala to pitanje. Na Akademiji je ta kvaliteta trebala biti vrhunska, no, istražujući, učinilo mi se da izgled otiska ovisi i o materijalu i o mnogim drugim činiteljima.

1

Na ovim bi me otiscima, primjerice, mučili bijeli tragovi linoleuma na boji.

Zato me izrazito razveselio ovogodišnji posjet Musée Picasso u Parizu. Budući da je vrijeme do jedanaest sati bilo rezervirano za škole, dugo sam, zajedno sa hrpetinom Japanaca, čekala ispred dotične institucije. Ali, vrijedilo je! Pored mnogo Picassovih skulptura, među kojima je bila i Violina i boca na stolu iz 1915., u muzeju se mogu vidjeti i – Picassovi linorezi. Pored doživljaja gledanja umjetničkog djela uživo (neusporedivog u odnosu na gledanje reprodukcija), najviše me zanimala Picassova kvaliteta otiska. Evo par detalja s Bacchanale avec chevreau et spectateur (Cannes, 1959.).

Evo mojih bijelih tragova na boji (prve dvije fotografije i zadnja), a uz to, evo i nepreciznosti u preklapanju dvaju ili više boja (druge dvije fotografije).

DSC03074

U ovom su muzeju i Picassove mrtve prirode u tehnici linoreza. Ponovo, neponovljiv je osjećaj vidjeti ih uživo.

Na Nature morte du casse-crûte I  i na Nature morte à la suspension vidi se Picassova primjena otiskivanja svjetlije boje preko tamnije (što je suprotno pravilima otiskivanja).

Ovdje je to žuta preko sive (crvena i zelena su otisnute preko žute na sivoj). Evo fotografija sa detaljima.

DSC03071    DSC03070

I za kraj, ako će ovo čitati  netko koga muči kvaliteta otiska, evo još malo utjehe by Picasso:

DSC03073    DSC03072

Samo hrabro, linorezači. 

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi