Chairs

Original text translated by Slavica Nuić. Pročitaj na hrvatskom.

Having moved to a new flat, it was time to get down to the business of gathering up old furniture, refurbishing it and giving it a fresh coat of paint. My first concern, by all means, were the chairs so that my jolly guests could have something to sit on. Luckily, old chairs, at least the plain wooden ones, were not hard to find, but finding one which was not wobbly was an entirely different matter. Be that as it may, working out a remedy for rickety chairs was put off for the time being. The turning point was a sign that caught my eye at some young designers’ exhibition. It said “The chairs are for display purposes only. Please do not sit on them as they may collapse.” Realizing that a similar sign would come in handy on my dining room wall, we fixed the loose joints to prevent things from going awry.

This whole matter of my rough-and-ready job of fixing chairs had only added to my surprise upon visiting The Museum of Second AVNOJ Session in Jajce. The central hall used to be the place where Yugoslavia drew its first breath. Several rows of dilapidated chairs of all sorts (which once accommodated Yugoslavia’s founding fathers), harked back to the early days of my flat redecoration. Nonetheless, they still had their allure as the light pouring from the back door created shadows that made the chairs look as if dissolved and entangled in an intricate web, creating thus a peculiar scene of the pivotal historic event.

Unfortunately, historical facts are not my strong suit, so I asked the ones known as historically savvy to help me out. At the first mention of these chairs, Luka, the historian, pointed out that it was not without reason that these chairs were so shabby as there was a backstory to it. In his words, many historians have concurred that Jajce had witnessed the complete affirmation of the cult of personality that had been created around Tito. Judging by the original photographs, both the presiding and the delegates were seated on plain wooden chairs while Tito was comfortable in his armchair. Moreover, a couple of days prior to the meeting, Tito had posed for his bust by Antun Augustinčić, which was soon displayed in the meeting room.

For me, my deep fascination with the chairs, deprived of any ideological overtone, in this way made the emptiness of the room even more striking; the room where, as Luka has taught me, once Yugoslavia had been formed and Tito had become its marshal, resolutions had been sustained by general acclamation.

In the process of sketching out the chairs, the first step was capturing the curious rhythm and interplay of shadows through a rhythmical interchange of black and white surfaces.

The process of carving…

And a bit more of carving…

The test print was printed in black, but there was no intent to keep it that way…

This linocut was supposed to be in colour. Since there were some areas of diluted Indian ink on the sketch as well, I first started with tone combinations.

The next step was increasing the number of potential colour combinations, so I detached the top part of the block with a gauge to make the process of applying colour easier.

This slideshow requires JavaScript.

A new variation…

The first step in the process of making this variation was printing the background in yellow, and the next steps were applying the ink separately on every part of the key block.

This slideshow requires JavaScript.

And the last variation, which was printed in the same way, combines the positive with negative. Just like my chairs mixed with their shadows.

1 komentar

Filed under art in process, English, linocut, printmaking

Stolci

Read this in English.

Nakon useljenja u novi stan, valjalo je prionuti sakupljanju, preuređivanju i bojenju starog namještaja. Prioritet su, svakako, bili stolci, kako bi veseli gosti imali na čemu sjediti. Srećom, starih se stolaca moglo lako nabaviti, barem onih drvenih, najjednostavnijih. Problem je, međutim, često bio u njihovoj nestabilnosti, čije se rješavanje netom odgađano za kasnije. Vrhunac je bio natpis na koji sam naišla na jednoj izložbi mladih dizajnera: Stolci su samo izložbeni primjerci, molim da na njih ne sjedate kako ne bi došlo do pucanja. Zaključivši kako bi ovakav natpis sasvim dobro pristajao pričvršćen na zid u mojoj blagovaoni, jednom smo ih dobro zategnuli kako ne bi došlo do nezgodnih situacija.

Cijela situacija oko mojih priručno sklepanih stolaca pridonijela je mom iznenađenju pri posjetu Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Središnja dvorana, naime, nekoć je doista bila mjesto stvaranja Jugoslavije. Nekoliko redova raznoraznih drvenih stolaca u prilično jadnom stanju (na kojima su ljudi, koji su je stvarali, sjedili), sličili su mi na početke uređenja mog stana. Redovi stolaca su svejedno izgledali fascinantno, pogotovo jer je pozadinsko svjetlo ulaznih vrata stvaralo sjene koje kao da su te stolce razgrađivale i umrežavale, čineći ih čudnom scenografijom važnog događaja iz prošlosti.

Poznavanje povijesnih činjenica, nažalost, nije nešto po čemu sam poznata, pa sam se raspitala kod mjerodavnijih. Luka me, povjesničar, pri prvom spomenu na dotične stolce, odmah znalački uputio kako to uopće nije bezveze da su ti stolci bili tako jadni, jer iza toga ima pozadinska priča. Kaže on, mnogi se povjesničari slažu – u Jajcu je došlo do potpune afirmacije Titova kulta ličnosti. Sudeći po izvornim fotografijama i predsjedavajući i delegati su sjedili na običnim drvenim stolcima, dok je Tito sjedio u fotelji. Uz to, veli on, nekoliko je tjedana prije početka zasjedanja Tito pozirao Antunu Augustinčiću, koji tad izrađuje njegovu bistu, ubrzo nakon toga izloženu u prostoriji zasjedanja.

Meni je moja fascinacija stolcima, lišena svakog ideološkog prizvuka, time još više naglasila sadašnju prazninu prostora u kojemu su se nekad, kako me uputio Luka, u času stvaranja Jugoslavije i proglašenja Josipa Broza Tita njenim maršalom, donosile odluke općom aklamacijom.

Skicirajući stolce, čudan ritam i igru sjena najprije sam nacrtala kao ritmično izmjenjivanje crnih ploha i praznina.

Proces dubljenja…

 

I još malo procesa dubljenja…

Probni je otisak bio u crnoj, ali nije bilo u planu da tako i ostane . Ovaj sam linorez htjela otisnuti u boji. Budući da je na skici bilo i laviranog tuša, najprije sam krenula u kombinacije sa tonovima.

Nakon toga sam si htjela povećati broj mogućih kombinacija, pa sam nožićem odvojila gornji dio ploče- kako bi mi bilo lakše nanositi boju.

This slideshow requires JavaScript.

Nova varijacija…

Ovu sam varijantu otisnula tako da sam prvo stavila pozadinsku boju, žutu, a zatim sam na svaki dio odrezane ploče zasebno nanijela boju.

This slideshow requires JavaScript.

I zadnja varijanta, otisnuta na isti način, miješa pozitiv s negativom. Jednako kao i moje stolce sa sjenama.

3 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Skopje i knjige

Skopje, prošlog svibnja. Prilikom ovog putovanja imali smo sreću posjetiti dobar dio Makedonije. Tako smo vidjeli Tetovo te obišli Ohrid (i mistični Sv. Naum). U manastiru Lešok upoznali smo izuzetno ozbiljnog popa (ipak mu je bilo drago da smo bili; prilikom zajedničkog fotografiranja pitao nas je ko će bit’ muž pa da mu pošalje ova slika). Prespavali smo i na vrhu impozantnog brda, na Popovoj šapki.  Taj krajolik i ljudi izgledali su mi kao potpuna romantična egzotika. Vjerojatno je to djelomično i radi sjećanja na djetinjstvo- igranja jugoslavenskog Monopolya (u kojem si mogao kupiti polje sa skijalištem na ovome visokome brdu) te sjećanja na priče o Šar planini i o psima (ljubazni gospodin nam je rekao zašto ih za sad još nema- psi dolaze s ovcama tek sredinom svibnja). Šarplaninci su, naime, uvijek bili visoko cijenjeni u mojoj obitelji- još od vremena kad su moji roditelji shvatili kako mi se kao bebi u kolicima pored njihovog Bibija nitko ne smije približiti.

No, pri izboru najfascinantnijeg  prizora sa našeg putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. More betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina, muzej Majke Tereze, sat na zgradi Gradskog muzeja (koji je stao u trenutku potresa 1963. godine) i predimenzionirane skulpture koje u zadnjih par godina niču iz dana u dan. I antikvarnica za knigi.

Sjećam se kako mi je ta gomila knjiga naslaganih jedna na drugu izgledala potpuno nevjerojatno. Sjetila sam se je sinoć, prilikom gledanja Truffautovog Fahrenheita 451 (u predivnom prostoru stare Lubinskyeve knjižnice), filma o represivnom društvu u kojem su knjige zabranjene…i meni je moja antikvarnica s hrpom knjiga izgledala gotovo kao imaginarno tajno skladište. Ali prizor na grafici je sasvim realan- možda malo izromantiziran radi dugih sjena popodnevnog sunca, ali u osnovi- stvaran dio vizura Skopja i Makedonije.

5

Detalj gotove skice

Evo detalja skice. Ovaj put je i ona bila prilično dorađena, pa je i crtež prlično vjerno prenesen na ploču.

0

Proces crtanja skice

Nakon toga je uslijedilo i dugotrajno dubljenje u linoleumu…

…i otiskivanje .

Evo i gotovog linoreza. Antikvarnica za knigi. Moja varijanta makedonske atrakcije.

3

 

 

4 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Pariz…i Musée d’Orsay

6Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i Musée d’Orsay  i njegov poznati pogled na Pariz. Kroz ogroman sat.

Zaljubljenici u Pariz kažu kako je taj sat, iako se toliko često fotografira, uvijek drugačiji. Doduše, te fotografije u kontralihtu koje sve svode na konturu zapravo izgledaju prilično slično. Ali tko bi tome odolio? Pogotovo kad dotičan kontraliht zaista svodi cijelu scenu na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima. Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu,  u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.

1 Martina Gracin_D'Orsay_linorez_53.5 x 78 cm_38 x 51.5 cm

Evo par fotografija procesa dubljenja u linoleumu…

Gotova ploča…

5

Detalji gotove ploče…

Divan trenutak podizanja prvog otiska s ploče…

5

….i evo ga…potpisivanje grafike koja prikazuje još jednu od divnih vizura Pariza. Mislim, i Disneyland je sigurno lijep.

3a.JPG

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi

Tavankut i tavan

0

P…..utovanje je uvijek dobra ideja. Ovo, dvodnevno, u mjesto Tavankut u Vojvodini, nekako sam već bila odlučila preskočiti. Ionako je slijedeće trebalo uslijediti uskoro. Ipak se ispostavilo da, u sklopu putovanja, treba dogovoriti i detalje za našu potencijalnu izložbu u  Subotici.

I tako sam ipak završila na putu u Vojvodinu. Petrovaradin, Tavankut i divna gostoljubivost dragih ljudi, a nakon toga i izvidnica Galerije. A uz posjet Galeriji, posjetili smo i Suboticu.

Od tuda dolazi i motiv za ovaj linač. Trg Slobode sa Gradskom kućom u pozadini, sunčan dan i par ljudi…I katrica po ozbiljnom poslu neke dostave. Katrica, Renault 4, ljubljeni auto našeg djetinjstva, a kasnije i studentskih dana, oduvijek je u mojim očima dodavao romantici prizora.

2

Gradska kuća, secesijska zgrada s početka dvadesetog stoljeća, navodno je bila financirana upravo prodajom zemljišta u Tavankutu. Očarala me. Izvana, doduše. Markirala sam razgled njene unutrašnjosti u ime sjedenja na sunčanom Trgu slobode.

A  Savremena galerija Subotica još je jedno predivno secesijsko zdanjce Subotice, sasvim u skladu sa ostatkom grada. Kako bi dogovorili moguću izložbu, primio nas je njen kustos Miroslav Jovančić.

6S ljubaznim smo gospodinom dogovorili detalje oko mogućeg postava. Ljubazno se ispričao zbog prljavih ruku- baš štampa grafiku na tavanu.

Ta je informacija vodila k našem šuljanju po prostoru Palače Rajhl, u kojoj je Galerija, pokrajnjim hodinicima i centralnim stepenicama. Kustos Jovančić objašanjavao nam je putem kako je pokojni Rajhl 1904. palaču projektirao za sebe, što je objašnjavalo niz detalja koji su  se pojavljivali iza svakog ugla. Bankrotirao je četiri godine kasnije.

A kad smo stigli na tavan, tamo su nas dočekali golubovi i štampanje. Linoreza! Divnog li grada i lijepog li putovanja, mislim si ja. Skoro sam ga propustila. 

9

2 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Ma, kakav je to mačkopis?

Prije više od pola godine u našem su se gradu pojavili plakati. Ni manje ni više, stiže nam Broadway u Zagreb. I to Cats. Idem! To sam htjela gledati uživo još prije dvije, tri godine kad smo bili u Engleskoj  (i kad sam čitala T. S. Eliotov Old Possum’s Book of Practical Cats u vlaku na putu do Londona, a navečer gledala snimku Catsa sa svim posebnim dodacima… ).1

I stvarno, kupili mi karte za Arenu…Doživljaj je bio na visini. Premda su za ova mjesta gdje smo mi sjedili trebali napisati upozorenja kao i za Wembley, Ako imate problema s visinom…dajte još koju kunu za tribinu niže. Doživljaji na visini nisu baš za svakoga.

3

Ali ako malo bolje razmislim, prve ideje za linorez počele su zapravo možda još i ranije, skiciranjem mačaka koje kraljuju stanom moje bake. Baka je legenda, cijeli život voli bijelo cvijeće i crne životinje, ali od njene tri mačke, niti jedna nije crna.

2

Ovaj puta sam dugo radila i na samoj skici. Na kraju je završila kao mješavina bakinih mačaka, Weberovog mjuzikla i Eliotovih mudrolija.

Znala sam odmah da će mi ovo posljednje zadati najviše muke, ali rekoh, idem krenuti dubiti linoleum, pa što bude.

3b

3d

Gooomila slova prouzročila je, dakle, dug rad na dubljenju same ploče. Malo po malo…

GIF

A kad je dubljenje bilo gotovo, uslijedio je i dugi niz probnih otisaka i popravljanja.

test

Ali na kraju- evo ga! Mačkopis. Ne znam je li to prava riječ, ali svidjela mi se. Čula sam je kao dio ljutite primjedbe jedne starije zagrebačke gospođe na rukopis moje sestre u poruci koju joj je ona uputila. Mačkopis. Prikladno za ovaj moj linorez, koji uz sliku još ima, pa ne baš, ali bar naizgled- i tisuću riječi.

4

5 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Saviez-vous (iliti did you know) da linorez može biti dio učenja francuskog?

Veli meni Slave: “Čuj, profa s talijanskog nam je rekla da ovo ljeto možeš ići na nekakve radionice učiti neki od jezika- za male pare”.  Održavaju se na Ekonomskom, stvar se zove World in the city. Ho, ho-hoooo, mislim si ja, pa svijet mi je u gradu, evo prilike da malo provježbam svoj zakržljali francuski.

I tako sam ja krenula na radionice. Vesela ekipa, simpatični profesor, tri Martine…Ma, joj, ovo je pravo mjesto za mene. Uskoro se, međutim, pokazlo kako je dotična zakržljalost veća nego što sam ja mislila. Ipak sam u razgovoru tko-što-radi-u-životu uspjela reći kako predajem likovnu kulturu. Netko od moje vesele grupe odmah je predložio da im održim radionicu (mais en français) i to: “Ono što ti radiš…onaj…linorez.”

E, pa sad ne odustajem, mislim si ja. Samo kako se kaže nožić za linorez…en français? Malo pripreme i krenuli smo.

1

Crtali smo direktno na pločicu linoluma. Motiv- po želji. Sloboda koja nije uvijek svima draga…

2

Onda dubljenje. Uvijek otkriće 

3a-ANIMATION

Slijedeći put smo otiskivali. L’encre kao riječ za boju, to je lako (piše na svakoj piksi Charbonnela). Ali kako se na francuskom kaže “špahtla”? Hmmm…

This slideshow requires JavaScript.

Čak je i jedan redukcijski:

6

Voilà! Linači prvjenci. En français.

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linorezi