Category Archives: linocut

Lavanda i ekologija

Iako temperature tome ne govore u prilog, ljeto je na izmaku. A kad pogledam unatrag, meni je ovo cijelo bilo u znaku lavande i ekologije. Točnije, u znaku recikliranja. Nekako mi se čini kako je sve počelo prošlog proljeća kada me kontaktirala jedna od urednica britanskog časopisa Resurgence & Ecologist. Planirali su jedan od članaka u njihovom ljetnom broju posvetiti lavandi i biodinamičkom uzgoju. Taj su članak htjeli ilustrirati s dva moja linoreza.

Zero waste principi su mi oduvijek bili zanimljivi, pa mi se svidjela i opcija upotrebe otpada od prerade lavande u njenom daljnjem uzgoju. Ideološki, tu vjerojatno prestaje svaka sličnost mog razmišljanja s principima biodinamike, ali mi je zato vrlo bliska ideja redizajniranja i ponovne upotrebe naizgled otpadnih elementa.

Promotivni i besplatni dio objavljenog članka možete pročitati ovdje.

Davno sam radila te linoreze. Jedan 2013., a drugi 2016. godine. Zapravo, kad gledam unatrag, zaključujem kako se motiv ljubičastog cvijeta intenzivnog mirisa s vremena na vrijeme uvijek iznova pojavljivao i u mojim linorezima i u dizajnu torbi. A ove je godine motiv lavande preuzeo čitavo ljeto.

Nakon otiskivanja ploča, bilo da se radi o grafikama ili otiscima na torbe, uvijek mi na staklu ostane viška boje. Obično taj višak boje bacim. Ovaj put sam odlučila boju nanijeti na ploču linoleuma i otisnuti na papir ili na platno. Namjera mi je bila iskoristiti takve otiske za neke buduće torbe ili kolaže.

Druga ideja kako iskoristiti ostatak boje za otiskivanje bila je otisnuti neki od manjih linoreza (s motivom lavande, naravno) na manji papir veličine straničnika, popularnog bookmarka. Nakon sušenja boje, kolorirala sam otisak akvarelom i gvašem.

Otiskivanja je bilo puno, što mi je to otvorilo mogućnost za razne varijacije u boji.

Tako su se moji otpadni papiri i višak boje uskoro pretvorili u straničnike. Ali i u pravu ljetnu zabavu sasvim prikladnu za sparno i vruće godišnje doba kao što je bilo ovo.

Treća akcija redizajniranja i upotrebe otpadnog materijala bila je vezana za već gotove otiske. Pri otiskivanju linoreza (i općenito, grafike) nastaje određena količina otisaka s greškom koji ne dospijevaju u konačnu ediciju grafika. Prije nekoliko sam godina radila kolaže od elemenata tih otpadnih otisaka dubokog tiska. U općem zanosu recikliranja i redizajniranja, odlučila sam ponovo složiti poneki kolaž.

Prvi sam složila koristeći probni otisak za jedan od linoreza s motivom lavande. Tu su i elementi novijih linoreza Skopje i Mačkopis. Plažu sam složila trgajući otpadni element sa grafike napravljene u tehnici dubokog tiska.

Evo par detalja. Kolaž sam, dakle, sastavila od originalnih otisaka. Tekst sam također uzela sa jednog od otisaka linoreza Mačkopis. Just one of your holiday games dio je teksta Old Possum’s book of Practical Cats T.S. Eliota. Tako sam i nazvala kolaž.

Kolaž je manjeg, kvadratnog formata. Otprilike veličine cvijeta lavande na malo duljoj stabljici.

Sljedeći je kolaž, osim lavande, dobio i agavu. Agava je još jedan motiv kojem se često vraćam. Manje u grafikama, ali zato puno više pri dizajniranju torbi.

Ovdje sam, za razliku od prethodnog kolaža, najprije gvašem kolorirala otisak agave. On je također rezultat iskorištavanja viška boje pri nekom ranijem otiskivanju.

Figuru koja se divi agavi izrezala sam iz jednog otiska s greškom. Radi se o avijatičaru sa prikaza slike Mirka Račkog na linorezu Stara sveučilišna.

Evo i lavande. Izrezala sam je s jednog od otisaka kojem, izgleda, nije bilo suđeno postati bookmark. Također sam ga najprije kolorirala gvašem.

Uz ta tri elementa, kao podlogu za kolaž stavila sam neke od probnih otisaka koje sam sačuvala od ranije. Ljubičasta je od recikliranja boje sa početka ljeta. Ovaj kolaž je također manjeg formata. Evo ga ovdje uz nožić i ploče s kojih sam otiskivala lavandu i agavu. Kolaž sam nazvala Wow! What a summer. Uz još par torbi i fotografija, njime sam nekako i zaokružila svoje ljeto lavandi i recikliranja.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Old University Library

Pročitaj na hrvatskom.

I love the old libraries. There are a few of these in the very center of Zagreb, my hometown. Back in the days while we were students we used to go to one of them. During our exam periods, we would spend days there studying for our tests. At some point, it was also possible to study in the Old University Library. As my parents were telling me ever since I was a child, you could study there reading in the light of your own secession lamp. My parents were also telling me stories about the big owls that are decorating the library’s roof. And also, a lot about its secession interior and how its architect, Rudolf Lubinsky, was truly great. Today, the library serves as The State Archives, and you can visit it only by making previous arrangements. Or you can wait for some kind of event to be taking place in that building. There is this annual manifestation in Zagreb, a day in which you can visit all the museums for free. Over the years, this library was my primary target of many such visits. And I must say, my parents were right. Its interior is really magical. Even by day, but especially by night because the lights create so many contrasts.   

It was during one of my visits to this building that I’ve seen an inspiring scene. This visit took place during one of these Zagreb’s annual events. After that year, they turned the manifestation into a digital thing because of the pandemic. First, I did the preparatory drawing. I used to call these sketches, but they are more like studies. This time, I was working on the drawing even longer than usual. I was changing it a lot and altering many details. But some other circumstances of the pandemic also contributed to my prolonged drawing.

However, I’ve changed my process a bit. Usually, I would decide in advance which parts of the linoleum block would stay uncarved and would be printed black, and which ones I would carve out and let them stay white on the print. This would all be resolved in my preparatory drawings. This time, the drawing stayed in pencil. And I was deciding about which parts will be black and which white during the actual carving. That made the carving process even more exciting. But it was also longer…I spent a lot of time checking how the block would look when printed. I was checking it using the frottages much like the ones below.

I based my decisions on whether a certain part of the linocut will be carved or not on a question: Is that part representing light or shadow? But I also decided to make some parts look like a negative of the picture. So the areas that are in the light I’ve shown as black and vice versa. 

This time I used Armstrong’s battleship linoleum. When making the last two linocuts, I used some kind of substitute material. At that time, I couldn’t get a hold of my beloved battleship. Luckily, the people from the art supply store where I usually buy it managed to find another roll on the top of some shelf in their warehouse. Armstrong’s battleship linoleum is more difficult to carve, but I love it all the same. 

Here are some phases of the carving. I loved the elegant rhythm that the chairs and lamps create. I also loved the curtain at the entrance in the great hall that reminds me of the ones they have in theaters. And above the entrance and the curtain, there is a painting by Croatian painter Mirko Rački. I read in schoolbook by my late university professor Radovan Ivančević that this was one of the first renderings of an aviator ever. In this painting, as it is written in the same book, there is also a symbol of medicine- a doctor with a skeleton looming behind him.

There are two more doors in the big reading room. The big one at the front is closed, and a small one, in the distance, is open.

People in the scene: an elderly gentleman (who has very nice shoes) that does his research in the light of his secession lamp. And a young couple in the background that is faced towards the exit.  

The carved block.

First inking for a test print.

The finished linocut and my favorite details: the aviator and the secession lamp. Here it is, The Old University Library and the romanticism of a bygone era.


If you wish to buy this linocut, you can get it here.

1 komentar

Filed under art in process, English, linocut

Stara sveučilišna

Read this in English.

Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Nekad se tako učilo i u Staroj sveučilišnoj (još su mi od djetinjstva pričali roditelji), svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu, o secesijskoj unutrašnjosti, a i o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto sam baš nju često posjećivala tijekom Noći muzeja. I stvarno je istina, njena je unutrašnjost čarobna. I po danu, ali pogotovo po noći kad svjetla stvaraju tolike kontraste.

Za ovaj sam linorez, dakle, odabrala njenu unutrašnjost. Nešto slično prizoru koji prikazuje moj crtež vidjela sam upravo tijekom jednog mog posjeta Staroj sveučilišnoj. Taj je posjet bio za vrijeme zadnje Noći muzeja (ne računajući digitalne varijante u koje ih je pretvorila epidemija). Crtež sam crtala duže nego inače, što zbog okolnosti te iste epidemije, što zbog prepravljanja i predomišljanja. Nekad sam te pripremne crteže nazivala skicama, ali sad (pogotovo nakon ovog) čini mi se da su bliže pravim studijama.

Ipak sam, ovog puta, malo promijenila svoj proces. Obično su moje studije uključivale i odluku koje ću dijelove linoleuma ostaviti da budu crni u otisku, a koje ću izdubiti, pa će postati bijeli. Ovaj put je skica ostala u olovci, a o tome što će biti crno, a što bijelo, odlučivala sam tijekom dubljenja. Cijeli mi je proces dubljenja zbog toga bio još više uzbudljiv. Ali i duži, jer sam provodila dosta vremena provjeravajući kako će ploča izgledati. Te sam male provjere radila pomoću ovakvih frotaža.

Odluka o tome hoće li neki dio biti crn ili bijel u početku je ovisila o tome hoće li taj dio linoreza predstavljati osvjetljene dijelove ili sjenu. Kasnije sam jednostavno odlučila neke dijelove prikazati kao u negativu. Ono što je u stvarnosti bijelo, promijenila sam u crno, i obrnuto.

Linoleum koji sam ovaj puta koristila bio je Armstrongov battleship. Za prethodna dva linoreza koristila sam neku drugu vrstu jer, u tom periodu, battleship nisam mogla nigdje nabaviti. Ali, srećom, ljudi iz trgovine gdje ga inače kupujem pronašli su još jednu rolu na nekom ormaru u svom skladištu. Armstrongov battleship se teže dubi u odnosu na zamjenske materijale, ali mi je svejedno omiljen.

Nekoliko fotografija faza u dubljenju linoreza. Svidio mi se elegantan ritam koji stvaraju stolci i lampe u nizu. I zavjesa na ulazu u veliku dvoranu koja me podsjeća na one u kazalištu. A iznad tog ulaza sa zavjesom, u Staroj sveučilišnoj se nalazi slika Mirka Račkog. Naš pokojni profesor Radovan Ivančević u svojem je gimnazijskom udžbeniku naveo kako se tu radi o jednom od prvih prikaza avijatičara. Na toj je slici, kako se navodi na istom mjestu, još i medicina koju simbolizira liječnik iza kojeg je kostur.

Linorez prikazuje još dvoja vrata velike čitaonice. Ova u prvom planu, zatvorena i manja u daljini, otvorena.

Na kraju, tu je i nekoliko ljudi. Stariji gospodin (u lijepim cipelama) koji proučava knjige ispod svoje, secesijske, lampe i mladi par u pozadini, okrenut prema izlazu.

Izdubljena ploča.

Prvo nanošenje boje, za probni otisak.

Gotov linorez i omiljeni detalji: avijatičar i secesijska lampa. Stara sveučilišna i romantika nekih prošlih vremena.

6 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Linorez za djecu

Okolnosti pandemije, koje su na toliko mjesta uzrokovale naručivanje raznih vrsta videa, uvelike su utjecale i na rad u školi. Tako smo i mi, po narudžbi, snimili proces izrade jednostavnih linoreza (ovaj put u službi božićnih ukrasa). Djeca su smislila na koji ćemo način fotografijama nabrojati sav potreban pribor. So proud.

Zimski pejzaži i gingerbread man izdubljeni su školskim nožićima u mekanim pločama.

Nakon toga je, malim valjkom, na ploče nanesena boja za linorez- na bazi vode. Linorezići su otisnuti na maloj grafičkoj preši.

Nakon otiskivanja, radovi su doslikani bojama za tekstil i sašiveni u ukrase.

Snimke nam je za naručitelje montirala gđa. Dragica Vranjković. I tako je nastao kratki video o procesu izrade jednostavnih linoreza , odnosno o još jednoj mogućnosti korištenja ove tehnike u osnovnoj školi.


Materijali korišteni u videu:

Ploča za linorez

Boja za linorez na bazi vode

Mali valjak za grafiku

Školska grafička preša

Platno (žutica)

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, umjetnost u školi

Posavska kuća

Napuštena drvena kuća koju sam crtala za ovaj linorez dio je tradicijske ruralne gradnje posavskoga kraja. Izvorna svrha ovakve gradnje bila je stanovanje. Danas se samo poneki odlučuju za stanovanje u ovim tradicionalnim kućicama, pa ih čak i rastavljaju i prenose na nove lokacije. Neki ih kupuju u dijelovima kako bi iz njih napravili namještaj ili ih iskoristili kao građevinski materijal. Budući da su dio naše kulturne baštine, pojedini u njima ipak prepoznaju turistički potencijal uključujući se u projekte njihove obnove.

Pa ipak, kao i mnoge druge, kuća koju sam crtala za ovaj linorez izgledala je napušteno i bila je gotovo u potpunosti sakrivena granjem, raslinjem i trnjem.

Od svog mi je raslinja bila najinteresantnija visoka trava ispred njenih prozora. Bila je čudne blijedo žućkaste boje, nalik na klasje. Radi kontrasta sa tamnom kućom, trava se činila gotovo bijela. Odlučila sam dijelove ploče koje predstavljaju neobičnu travu izdubiti kao negativnu formu u prvom planu.

Kućica me fascinirala vidljivim linijama tekstura drvenih dasaka i spojeva na kutovima kuće.

Htjela sam da moje linije koje prikazuju teksturu budu izražajne. Kako sam napredovala u dubljenju ploče linoleuma, zaključila sam da moj interes za teksturu, koji se pojavio pri izradi prošlog linoreza, raste i razvija se.

Dodatnoj čaroliji posavskih drvenih kuća pridonose izrezbareni detalji i ukrasi na gredama i uokolo prozora. Na ovoj, koju sam crtala za linorez, neki su već pomalo bili izgubili svoj oblik. Drugi su bili napola prekriveni daskom koja je otkrivala brzinski popravak neke štete. Ali svi su oni, zajednički, pridonosili bajkovitom izgledu kuće.

Dok sam ove izrezbarene detalje crtala na pripremnoj skici (a i kasnije dugotrajno dubila u ploči linoleuma), primijetila sam da, osim što raste moj interes za teksturu, očito raste i moj interes za ritam.

Evo i gotove ploče.

Prije samog otiskivanja, s izdubljene sam ploče očistila tragove olovke, Olovka mi je bila poslužila kako bi, prije nego započnem s dubljenjem, prenijela crtež na ploču linoleuma. Gore je fotografija te očišćene ploče pri prvom nanošenju boje za otiskivanje probnog otiska.

Nakon otiskivanja probnog otiska, napravila sam manje promjene na ploči linoleuma. Gornja fotografija prikazuje otiskivanje, odnosno, podizanje otisnutog linoreza sa gotove ploče.

Evo i potpisanog linoreza, Posavska kuća. Kućice koju sam crtala za linorez danas više nema, barem ne na mjestu gdje je stajala. Možda je negdje prenesena i presložena, pa u njoj ljudi žive. Ili je srušena, pa su njene daske poslužile za nečiji pod i namještaj. Iako sam ja u duši romantičar, vjerojatnija mi je ova druga opcija. U svakom slučaju, nadam se da negdje živi, makar nekim svojim promijenjenim životom.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Toulouse, ružičasti grad

U Toulouse smo išli u neka sretnija vremena. Tad smo, bez previše razmišljanja, mogli naći kartu za povoljan let i u roku od deset dana otići na neko putovanje. U ovim se pandemijskim okolnostima ta vremena čine kao nešto što je bilo jako davno. Ali zapravo su prošle samo dvije godine otkako smo, na najtopliji dan ljeta i nakon dugo kombiniranja, ipak odlučili otići u Toulouse i posjetiti Martinu. Ivana je za nekoliko dana već bila potpuno spremna, sa hrpom papira i nekoliko informacija o lošim recenzijama vezanim za našu aviokompaniju (navodno gube prtljagu), a ja sam, kao i obično, bila zadužena za itinerer.

Okolica Toulousea pružala je brojne mogućnosti, pa smo mi tamo obišli i utvrđeni grad Carcassonne i predivan muzej Toulouse-Lautreca u obližnjem Albiju. Ali i da nismo, i sam bi Toulouse bio više nego dovoljan. Proglašen ružičastim gradom radi karakteristične boje cigle kojom je građena većina građevina, Toulouse je interesantan i radi ostalih arhitektonskih elemenata koji ukazuju na blizinu španjolske granice. Upravo je ta blizina bila presudna u odluci da u Toulouse doputujemo preko Madrida. Sa povoljnom španjolskom aviokompanijom. I naravno, da izgubimo prtljagu, kao što su recenzije točno predvidjele. Srećom, bila je vraćena u roku od dva dana, nakon manjih teškoća u ispunjavanju formulara u uredu za izgubljene stvari. Naime, nismo im znali reći niti jednu adresu gdje nas mogu pronaći, osim imena mjesta gdje je Martina radila. Zapravo, nismo ni ime mjesta zapamtili sasvim točno. Ali znali smo da je naziv na španjolskom i da, kao još jedan dokaz španjolskog utjecaja u ovom djelu Francuske, Martina tamo miješa sangrije.

Dugo sam razmišljala o tome koji motiv odabrati. U moru divnih gradskih vizura, na kraju su prevagnula jedna stara vrata okružena ciglenim zidom.

Krenula sam crtati skicu. Svidjela mi ideja crtanja igre sjena na vratima. S vremenom su, međutim, mnoge sjene na cijelom crtežu počele odavati dojam sveopćeg crnila, pa sam u procesu rada dodavala bjeline stvarajući teksture i uklanjajući suvišne sjene.

Nakon mnogih preinaka i rada na skici, krenula sam na sljedeći korak, prenošenje crteža na linoleum pomoću paus papira.

Na kraju sam bila zadovoljna sa svojim crtama koje su predstavljale teksturu i zamjenjivale dio crnila. Nekako su se slagale sa ritmom linija na drugim dijelovima skice.

Kad sam krenula dubiti u linoleumu, te sam zanimljive teksture i različite ritmove počela primjećivati svuda u lijepoj okolini koja me je tad okruživala. Jer, malo veće putovanje- otkazano radi sadašnje globalne pandemije- zamijenio je odlazak u Dalmaciju. Možda malo više poznat, ali definitivno jednako vizualno inspirativan kraj.

Proces dubljenja bio je malo drugačiji nego inače. Već neko vrijeme koristim linoleum battleship, no ponestalo ga je. Kako u mojim, tako i u zalihama trgovine gdje ga inače kupujem. Ovakav već dugo nisam koristila. Tanji je. Ali i mekši, što je ipak malčice ubrzalo cijeli proces.

Niti ovaj puta nisam odoljela dubljenju slova u linoleumu, iako je to za mene uvijek zahtjevan pothvat.

Kao što se vidi na ovoj fotografiji, broj je okrenut naopako, jer otiskivanje automatski sve preokreće.

Proces dubljenja se bio odužio, unatoč mekanom linoleumu. Za to vrijeme se moje okruženje ponovo promijenilo. Mora više nije bilo na vidiku. Zato su valovite linije ostale.

Lako je moguće je da je pogled kroz kuhinjski prozor kod kuće poslužio kao novi vizualni utjecaj. Istina, još od faze crtanja skice, htjela sam u grafiku uključiti cigleni zid koji je toliko karakterističan za Toulouse. Ali ova lijepa pruga koja se vidi kroz prozor i pravilni raster na mojoj dodatnoj ploči su mi nekako sumnjivi.

Evo i prvog nanošenja boje na gotovu ploču. Ili, možda bolje rečeno, na glavnu ploču. Naime, nakon probnog otiskivanja i dorađivanja ove, uslijedili su eksperimenti sa bojom i oblikom dodatne ploče koja je predstavljala cigleni zid.

Razmišljajući o odabiru boje za svoju dodatnu ploču linoleuma, dala sam se na istraživanje. Pregledavala sam fotografije Toulousea i gledala neke značajnije ciglene građevine u svom gradu. Primijetila sam kako ti cigleni zidovi gotovo nigdje nemaju jednoličnu boju. To me navelo na ideju da izdvojim neke dijelove svog zida za drugi ton boje. I napravim još jedan probni otisak.

Evo i gotovog linoreza. Promijenila sam boje zida i podijelila ploču u dva dijela. Od svih divnih prizora vrata, prozora i balkona u Toulouseu, ovaj sigurno nije najromantičniji.

Ali taj kontrast mi je bio nevjerojatan. Masivna drvena vrata sa uklesanim natpisom na kamenim dovratcima i dućan sa plastičnim prozorima. Čudnovati spoj.

I za kraj, nekoliko detalja linoreza. Limeni oluk kojeg krasi sticker art i zid u boji. Ružičasti Toulouse, la ville rose, u mojoj verziji.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi

Torba za ružičastije dane

Nakon što sam završila grafiku koju sam radila za vrijeme općeg zatvaranja u kuće (uslijed pandemijske situacije), odlučila sam nastaviti s radom na nečem malo manje zahtjevnom. Na nečem što, pri izvedbi, neće iziskivati toliko razmišljanja o sljedećem koraku. Tako je došlo do sljedeće u seriji mojih platnenih torba s otiskom kaktusa. Ovoga puta sa cvijetom.

Za ubacivanje cvijeta u seriju kaktusa na torbama bio je zaslužan, u to vrijeme novi, dodatak kolekciji kaktusa na mom kuhinjskom prozoru. Bila sam ga kupila prije dvije godine. Veliki ružičasti cvijet na malom kaktusiću bio mi je izgledao nadrealno, zapravo gotovo umjetno i neuvjerljivo. Tada sam, srećom, odmah i nacrtala skicu, jer, iako je kaktus od tada pustio mnoge mladice, čudnovati cvijet se više nije pojavljivao.

Skica je, zajedno sa mnogim drugima, čekala na red te dvije godine. Tako da je bio odličan osjećaj konačno je prenijeti na linoleum i krenuti na sljedeći korak. Htjela sam da kaktus i tegla u otisku budu crni, a cvijet ružičast, pa se trebalo odlučiti za jedan od načina izrade linoreza u dvije boje. I, budući da sam pri izradi ovog linoreza htjela raditi nešto manje zahtjevno, odlučila sam se za vjerojatno najjednostavniji način. Izdubiti dvije ploče i prisloniti jednu uz drugu pri otiskivanju.

Par fotografija procesa dubljenja manje ploče…

… i fotografija procesa dubljenja veće ploče.

Evo otiska linoreza na platno. Prije nego li što sam se uhvatila šivanja, odlučila sam gotovom otisku dodati par detalja ručnim oslikavanjem. Koristila sam boju za tekstil.

Nekoliko detalja…

… i još jedna fotografija nove, ljetne platnene torbe s motivom rascvjetalog kaktusa.

Danas je prvi dan ljeta. Vedriji, sunčaniji (i nadajmo se, bar malo ružičastiji) dani su pred nama.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Venecijanska palača

Fotografija gore prikazuje dio procesa dubljenja ploče za novi linorez. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Jedan od njih bio je 2001., kad smo se utrpali u prijateljičin Fiat Uno. Mislili smo kako je baš dobra ideja provesti dvadeset i četiri sata u vožnji do Venecije i natrag. Išli smo vidjeti 49. Venecijanski bijenale i jedva izdržali put.

Prekopavajući po starim fotografijama, zaključila sam da je to bio i prvi puta kako sam vidjela Ca’ Rezzonico. Naime, naišla sam na niz fotografija venecijanskih palača- sjećam se da je štreber u meni bio sretan što uživo vidi ono što je nedugo prije toga bilo samo sadržaj ispitnog materijala na Filozofskom. Moj posjet Ca’ Rezzonicu bilo je puno godina kasnije (točnije prije dvije godine) kada smo se sestra i ja zaputile u Veneciju, ovaj puta na par dana. Ona sa rasporedom predavanja na kongresu, a ja sa popisom muzeja koje želim razgledati.

Dorsduro, Venecija

Ca’ Rezzonico, zapravo, uopće nije bio na popisu. Upao je u moj itinerer kao bonus, budući da se uspostavilo kako su muzeji Peggy Guggenheim i Gallerie dell’Accademia na Dorsduru. To je značilo da su udaljeni samo par minuta hoda od mjesta gdje smo se bile smjestile! Uz to, u Gallerie dell’Accademia čak i nije bila gužva, budući da je jutro bilo sivo, a i kišilo je. Čovjek koji prodaje karte zaključio je kako su svi turisti još sigurno u hotelu. Tako sam u miru mogla razgledati Cosme Turu, Titiana, Veronesea i ostale originale o kojima je gore spomenuti štreber učio kroz osrednje reprodukcije.

Nakon njih je uslijedila i Scuola Grande di San Rocco s Tintorettom (vidi gore), Santa Maria della Salute, a onda još jedna šetnja uz Canal Grande. Taj je zadnji dan ostalo vremena i za moj bonus, Ca’ Rezzonico.

Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka. Barok mi nikada nije bio omiljeno umjetničko razdoblje i vjerojatno je to bio razlog zašto je moj popis ovu palaču mimoišao. No, ona to uopće nije zaslužila. Uz Tiepola i iluzionističko zidno slikarstvo, lijepu kolekciju namještaja punog zanimljivih detalja (a i veličanstven pogled kroz prozor), Ca’ Rezzonico se i arhitektonski pokazao kao pravi biser. Naime, u prizemlju se nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli  prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.

Linorez Ca’ Rezzonico

I upravo je to dvorište, gotovo dvije godine kasnije, postalo motiv za novi linorez (na fotografiji gore).

20191229_151648 (2)

Osim atmosfere magičnog skrovišta, unutarnje dvorište palače omogućavalo je i jaki kontrast svjetla i sjene. Tehnički, to je vjerojatno bio glavni razlog zašto sam ovaj puta najprije izdubila okvir– rubne dijelove ploče linoleuma koji su u otisku trebali ostati bijeli. 

pixlr_20200108142958924

Bijeli okvir sadržavao je i dosta detalja iz rječnika klasične arhitekture u njihovoj baroknoj verziji. Na kolažu fotografija gore vidi se dio ploče koji će predstavljati friz. Svidio mi se kontrast strogih linija tog friza i vijugavih linija tipičnih za venecijanske prozore (također vidljivo na kolažu gore).

pixlr_20200126164755076

Evo još jednom istog dijela ploče, ovaj put u usporedbi sa otiskom. Iako su linije izgledale prilično oštro na izdubljenoj ploči, nisam znala koliko će to biti čitljivo u samom otisku. No, na kraju sam zadovoljna kako je ispalo.

Izdubljena ploča

Gotova ploča nakon prvog nanošenja boje

Gore je još nekoliko detalja gotove grafike, za kraj. Meni je možda omiljeni ovaj gore desno. Sviđa mi se kako bista i čuvar muzeja gledaju u istom smjeru, kao da su već dugo stanari iste kuće.

Ca’ Rezzonico je ispao savršeni kraj ovog posjeta Veneciji. Još jedan dokaz kako se ne treba uvijek držati itinerera i A-liste.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Le Pure café

Le Pure café

Le Pure café. Novi rad u seriji mojih linoreza koji prikazuju gotovo prazne prostore. No, istovremeno, i prvi u toj seriji kojega je inicirala tuđa ljubav prema određenoj lokaciji i priči. Naime, Le Pure café je privatna narudžba koja bi mi, kao takva, vjerojatno bila neprihvatljiva kada se ne bi uklapala u atmosferu mojih retro-romantičarskih uradaka 🙄. Naručiteljica je moj frankofil, službeni, ali njena narudžba ovog linoreza zapravo je proizašla iz ljubavi prema određenoj filmskoj lokaciji u Parizu.

Naime, radi se o jednoj od lokacija snimanja filma Before Sunset. Redatelj (Richard Linklater) je, potaknut svojim vlastitim susretom sa nepoznatom intrigantnom djevojkom, zapravo snimio seriju od tri filma (Before Sunrise, Before Sunset i Before Midnight). Filmovi su odvojeni otprilike desetogodišnjim razmakom, a radnja svakog pojedinog od njih događa se na drugačijoj europskoj lokaciji (Beč, Pariz i Grčka). U njima, zajedno sa glavnim glumcima, Linklater osmišljava kako bi se (nakon jednog takvog susreta kakvog je on i sam imao) odnos između dvoje ljudi mogao razvijati tijekom mnogih godina. Nakon gledanja filmova, trebalo je posjetiti i samu lokaciju, pariški café.

Le Pure je simpatičan kvartovski café u jedanaestom arrondissement-u. Posjećuju ga susjedi kako bi popili jutarnju kavu i bakica koja, uz svoj espresso, uvijek sjedi na istom mjestu. Ima tu i nas, turista. Premda smo mi u café-u tek povremeni gosti, činjenica da u tom relativno malom prostoru skoro svaki dan ima ljudi koji crtaju ili čitaju, uvelike pridonosi bajkovitom ugođaju.

Prostor je neobičan jer je trapezoidnog, gotovo trokutastog tlocrta. Gotovo da je u potpunosti zatvoren staklenim stijenama, što daje zanimljivu igru svjetlosti i sjena. Šank stoji, poput nekog otoka, u samoj sredini i prepun je sitnih detalja. Pokušala sam ih što više uključiti u skicu.

Nakon skice, uslijedilo je i dugotrajno dubljenje ploče. Evo nekoliko fotografija tog procesa.

U ovom sam si radu ponovo priuštila igranje sa linorezačkom tipografijom. Dubljenje slova u linoleumu često može biti nezgodno, ali nekako mu se često vraćam. Tekst sam na ploči za dnevnu ponudu jela izdubila naopako (zrcalno), kako bi u otisku slova bila okrenuta na pravu stranu. Naziv se na skici nalazi s vanjske strane café-a, pa u otisku treba izgledati naopako, odnosno zrcalno.

Gotova ploča! Spremna za probno otiskivanje.

I nakon svega toga- otiskivanje sasvim dovršene ploče.

I evo ga, linorez Le Pure café. Moja retro-romantičarska varijanta lokacije snimanja romantičnog filma. Romantičnog, jer Before Sunset za neke predstavlja portret povezivanja dvoje ljudi, međusobnog srastanja sa tvojom (jedinom) srodnom dušom. I to kroz dugotrajne razgovore. (Za druge je pak nerealna, destruktivna romantika, kakva postoji samo u filmovima. Ali opet romantika). Svakom neka je njegovo mišljenje, a umjesto velikih zaključaka o toj temi, evo za kraj jedan video. Nije nešto previše vezan za filmove i moju grafiku, ali ima tu dodirnih točaka. Pariški je i ljubavno- turistički. I još k tome, pun je cool tipografije.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking