Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Nekad se tako učilo i u Staroj sveučilišnoj (još su mi od djetinjstva pričali roditelji), svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu, o secesijskoj unutrašnjosti, a i o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto sam baš nju često posjećivala tijekom Noći muzeja. I stvarno je istina, njena je unutrašnjost čarobna. I po danu, ali pogotovo po noći kad svjetla stvaraju tolike kontraste.
Za ovaj sam linorez, dakle, odabrala njenu unutrašnjost. Nešto slično prizoru koji prikazuje moj crtež vidjela sam upravo tijekom jednog mog posjeta Staroj sveučilišnoj. Taj je posjet bio za vrijeme zadnje Noći muzeja (ne računajući digitalne varijante u koje ih je pretvorila epidemija). Crtež sam crtala duže nego inače, što zbog okolnosti te iste epidemije, što zbog prepravljanja i predomišljanja. Nekad sam te pripremne crteže nazivala skicama, ali sad (pogotovo nakon ovog) čini mi se da su bliže pravim studijama.
Ipak sam, ovog puta, malo promijenila svoj proces. Obično su moje studije uključivale i odluku koje ću dijelove linoleuma ostaviti da budu crni u otisku, a koje ću izdubiti, pa će postati bijeli. Ovaj put je skica ostala u olovci, a o tome što će biti crno, a što bijelo, odlučivala sam tijekom dubljenja. Cijeli mi je proces dubljenja zbog toga bio još više uzbudljiv. Ali i duži, jer sam provodila dosta vremena provjeravajući kako će ploča izgledati. Te sam male provjere radila pomoću ovakvih frotaža.
Odluka o tome hoće li neki dio biti crn ili bijel u početku je ovisila o tome hoće li taj dio linoreza predstavljati osvjetljene dijelove ili sjenu. Kasnije sam jednostavno odlučila neke dijelove prikazati kao u negativu. Ono što je u stvarnosti bijelo, promijenila sam u crno, i obrnuto.
Linoleum koji sam ovaj puta koristila bio je Armstrongov battleship. Za prethodna dva linoreza koristila sam neku drugu vrstu jer, u tom periodu, battleship nisam mogla nigdje nabaviti. Ali, srećom, ljudi iz trgovine gdje ga inače kupujem pronašli su još jednu rolu na nekom ormaru u svom skladištu. Armstrongov battleship se teže dubi u odnosu na zamjenske materijale, ali mi je svejedno omiljen.
Nekoliko fotografija faza u dubljenju linoreza. Svidio mi se elegantan ritam koji stvaraju stolci i lampe u nizu. I zavjesa na ulazu u veliku dvoranu koja me podsjeća na one u kazalištu. A iznad tog ulaza sa zavjesom, u Staroj sveučilišnoj se nalazi slika Mirka Račkog. Naš pokojni profesor Radovan Ivančević u svojem je gimnazijskom udžbeniku naveo kako se tu radi o jednom od prvih prikaza avijatičara. Na toj je slici, kako se navodi na istom mjestu, još i medicina koju simbolizira liječnik iza kojeg je kostur.
Linorez prikazuje još dvoja vrata velike čitaonice. Ova u prvom planu, zatvorena i manja u daljini, otvorena.
Na kraju, tu je i nekoliko ljudi. Stariji gospodin (u lijepim cipelama) koji proučava knjige ispod svoje, secesijske, lampe i mladi par u pozadini, okrenut prema izlazu.
Izdubljena ploča.
Prvo nanošenje boje, za probni otisak.
Gotov linorez i omiljeni detalji: avijatičar i secesijska lampa. Stara sveučilišna i romantika nekih prošlih vremena.
).
M Art in a bright Light 