Tag Archives: skica za linorez

Stara sveučilišna

Read this in English.

Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Nekad se tako učilo i u Staroj sveučilišnoj (još su mi od djetinjstva pričali roditelji), svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu, o secesijskoj unutrašnjosti, a i o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto sam baš nju često posjećivala tijekom Noći muzeja. I stvarno je istina, njena je unutrašnjost čarobna. I po danu, ali pogotovo po noći kad svjetla stvaraju tolike kontraste.

Za ovaj sam linorez, dakle, odabrala njenu unutrašnjost. Nešto slično prizoru koji prikazuje moj crtež vidjela sam upravo tijekom jednog mog posjeta Staroj sveučilišnoj. Taj je posjet bio za vrijeme zadnje Noći muzeja (ne računajući digitalne varijante u koje ih je pretvorila epidemija). Crtež sam crtala duže nego inače, što zbog okolnosti te iste epidemije, što zbog prepravljanja i predomišljanja. Nekad sam te pripremne crteže nazivala skicama, ali sad (pogotovo nakon ovog) čini mi se da su bliže pravim studijama.

Ipak sam, ovog puta, malo promijenila svoj proces. Obično su moje studije uključivale i odluku koje ću dijelove linoleuma ostaviti da budu crni u otisku, a koje ću izdubiti, pa će postati bijeli. Ovaj put je skica ostala u olovci, a o tome što će biti crno, a što bijelo, odlučivala sam tijekom dubljenja. Cijeli mi je proces dubljenja zbog toga bio još više uzbudljiv. Ali i duži, jer sam provodila dosta vremena provjeravajući kako će ploča izgledati. Te sam male provjere radila pomoću ovakvih frotaža.

Odluka o tome hoće li neki dio biti crn ili bijel u početku je ovisila o tome hoće li taj dio linoreza predstavljati osvjetljene dijelove ili sjenu. Kasnije sam jednostavno odlučila neke dijelove prikazati kao u negativu. Ono što je u stvarnosti bijelo, promijenila sam u crno, i obrnuto.

Linoleum koji sam ovaj puta koristila bio je Armstrongov battleship. Za prethodna dva linoreza koristila sam neku drugu vrstu jer, u tom periodu, battleship nisam mogla nigdje nabaviti. Ali, srećom, ljudi iz trgovine gdje ga inače kupujem pronašli su još jednu rolu na nekom ormaru u svom skladištu. Armstrongov battleship se teže dubi u odnosu na zamjenske materijale, ali mi je svejedno omiljen.

Nekoliko fotografija faza u dubljenju linoreza. Svidio mi se elegantan ritam koji stvaraju stolci i lampe u nizu. I zavjesa na ulazu u veliku dvoranu koja me podsjeća na one u kazalištu. A iznad tog ulaza sa zavjesom, u Staroj sveučilišnoj se nalazi slika Mirka Račkog. Naš pokojni profesor Radovan Ivančević u svojem je gimnazijskom udžbeniku naveo kako se tu radi o jednom od prvih prikaza avijatičara. Na toj je slici, kako se navodi na istom mjestu, još i medicina koju simbolizira liječnik iza kojeg je kostur.

Linorez prikazuje još dvoja vrata velike čitaonice. Ova u prvom planu, zatvorena i manja u daljini, otvorena.

Na kraju, tu je i nekoliko ljudi. Stariji gospodin (u lijepim cipelama) koji proučava knjige ispod svoje, secesijske, lampe i mladi par u pozadini, okrenut prema izlazu.

Izdubljena ploča.

Prvo nanošenje boje, za probni otisak.

Gotov linorez i omiljeni detalji: avijatičar i secesijska lampa. Stara sveučilišna i romantika nekih prošlih vremena.

5 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Torba za ružičastije dane

Nakon što sam završila grafiku koju sam radila za vrijeme općeg zatvaranja u kuće (uslijed pandemijske situacije), odlučila sam nastaviti s radom na nečem malo manje zahtjevnom. Na nečem što, pri izvedbi, neće iziskivati toliko razmišljanja o sljedećem koraku. Tako je došlo do sljedeće u seriji mojih platnenih torba s otiskom kaktusa. Ovoga puta sa cvijetom.

Za ubacivanje cvijeta u seriju kaktusa na torbama bio je zaslužan, u to vrijeme novi, dodatak kolekciji kaktusa na mom kuhinjskom prozoru. Bila sam ga kupila prije dvije godine. Veliki ružičasti cvijet na malom kaktusiću bio mi je izgledao nadrealno, zapravo gotovo umjetno i neuvjerljivo. Tada sam, srećom, odmah i nacrtala skicu, jer, iako je kaktus od tada pustio mnoge mladice, čudnovati cvijet se više nije pojavljivao.

Skica je, zajedno sa mnogim drugima, čekala na red te dvije godine. Tako da je bio odličan osjećaj konačno je prenijeti na linoleum i krenuti na sljedeći korak. Htjela sam da kaktus i tegla u otisku budu crni, a cvijet ružičast, pa se trebalo odlučiti za jedan od načina izrade linoreza u dvije boje. I, budući da sam pri izradi ovog linoreza htjela raditi nešto manje zahtjevno, odlučila sam se za vjerojatno najjednostavniji način. Izdubiti dvije ploče i prisloniti jednu uz drugu pri otiskivanju.

Par fotografija procesa dubljenja manje ploče…

… i fotografija procesa dubljenja veće ploče.

Evo otiska linoreza na platno. Prije nego li što sam se uhvatila šivanja, odlučila sam gotovom otisku dodati par detalja ručnim oslikavanjem. Koristila sam boju za tekstil.

Nekoliko detalja…

… i još jedna fotografija nove, ljetne platnene torbe s motivom rascvjetalog kaktusa.

Danas je prvi dan ljeta. Vedriji, sunčaniji (i nadajmo se, bar malo ružičastiji) dani su pred nama.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Ma, kakav je to mačkopis?

Prije više od pola godine u našem su se gradu pojavili plakati. Ni manje ni više, stiže nam Broadway u Zagreb. I to Cats. Idem! To sam htjela gledati uživo još prije dvije, tri godine kad smo bili u Engleskoj  (i kad sam čitala T. S. Eliotov Old Possum’s Book of Practical Cats u vlaku na putu do Londona, a navečer gledala snimku Catsa sa svim posebnim dodacima… ).1

I stvarno, kupili mi karte za Arenu…Doživljaj je bio na visini. Premda su za ova mjesta gdje smo mi sjedili trebali napisati upozorenja kao i za Wembley, Ako imate problema s visinom…dajte još koju kunu za tribinu niže. Doživljaji na visini nisu baš za svakoga.

3

Ali ako malo bolje razmislim, prve ideje za linorez počele su zapravo možda još i ranije, skiciranjem mačaka koje kraljuju stanom moje bake. Baka je legenda, cijeli život voli bijelo cvijeće i crne životinje, ali od njene tri mačke, niti jedna nije crna.

2

Ovaj puta sam dugo radila i na samoj skici. Na kraju je završila kao mješavina bakinih mačaka, Weberovog mjuzikla i Eliotovih mudrolija.

Znala sam odmah da će mi ovo posljednje zadati najviše muke, ali rekoh, idem krenuti dubiti linoleum, pa što bude.

3b

3d

Gooomila slova prouzročila je, dakle, dug rad na dubljenju same ploče. Malo po malo…

GIF

A kad je dubljenje bilo gotovo, uslijedio je i dugi niz probnih otisaka i popravljanja.

test

Ali na kraju- evo ga! Mačkopis. Ne znam je li to prava riječ, ali svidjela mi se. Čula sam je kao dio ljutite primjedbe jedne starije zagrebačke gospođe na rukopis moje sestre u poruci koju joj je ona uputila. Mačkopis. Prikladno za ovaj moj linorez, koji uz sliku još ima, pa ne baš, ali bar naizgled- i tisuću riječi.

4

5 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi