Tag Archives: štampanje linoreza

Kolaži od otisaka

Prošle sam jeseni (a i u predbožićno vrijeme) uglavnom kolorirala otiske svojih, nekad ranije izdubljenih, linoreza. Nakon toga je uslijedila faza u kojoj sam nastavila eksperimentirati s tim istim linorezima, samo sam ih sada počela otiskivati na nove načine. Uz to, od tih sam gotovih otisaka često slagala neke nove kompozicije. Na taj su način nastajali kolaži od otisaka.

Najprije sam ponovo otisnula svoj linorez Oxford koji sam napravila još 2014. godine. Pri otiskivanju grafike nužno je obratiti pažnju na svaki detalj linoreza. Najprije treba provjeriti je li na svaki dio ploče dobro nanesena boja, a nakon otiskivanja, je su li svi dijelovi dobro otisnuti. To je vjerojatno jedan od razloga zašto mi je uvijek zanimljivo ponovo otiskivati linoreze koje sam nekad davno izdubila. A kako rijetko otiskujem cijelu ediciju odjednom, često se na ovaj način imam priliku vratiti ranijim radovima.

No, ovaj puta nisam stala na otiskivanju ostatka edicije Oxforda. Moja prvotna ideja za taj linorez (ona iz 2014. godine) bila je svoj Oxford napraviti u boji. To se može vidjeti gore, na fotografiji žuto-plave skice. No kako sam, do tada, napravila samo crno-bijelu varijantu, odlučila sam ovom linorezu dodati tehniku cine collé. Cine collé se sastoji od polaganja kineskog rižinog papira (koji se često najprije namaže rižinim ljepilom) na ploču na koju je prethodno nanesena boja za otiskivanje. Nakon toga se stavlja papir i otiskuje. Osim dodavanja boje, cine collé se često koristi i u svrhu mijenjanja teksture papira na nekim dijelovima otiska.

No, moja cine collé verzija Oxforda nije dugo poživjela. Odlučila sam je izrezati za kolaž na temu topline doma. Narančasti crijepovi krova s dimnjakom savršeno su mi se uklapali u tu temu.

Za osjećaj topline doma trebao mi je i dim iz dimnjaka, pogotovo zato što sam kolaž radila u hladnim zimskim mjesecima. Za dim su poslužili neki otisci crno-bijele verzije mog linoreza Kastanjete.

Drugi sam dio kuće također složila od jednog od otisaka Oxforda. Njega sam prethodno kolorirala brush markerom ametist boje.

Mom doživljaju doma i obiteljske atmosfere nadodala sam svakodnevne stvari koje su tako često tema razgovora koji se odvijaju na obiteljskim okupljanjima. Zimnica, nove cipele ili dobar mikser.

Preostalim elementima s istih otisaka dodala sam još lampu i mačku i napravila dva minijaturna kolaža za kartice.

Nekoliko komadića otiska Oxforda (koje sam prethodno kolorirala brush markerom) poslužili su za treći minijaturni kolaž. Na njemu je prikazan cvijet lavande i vatreno nebo. Za prikaz neba sam upotrijebila jednu monotipiju. Ova je minijatura bila početak čitavog niza kolaža koji su inspirirani toplijim danima.

Evo još jedne ljetne minijature koju sam nazvala Summer night. U ovom sam kolažu iskoristila i jedan od otisaka linoreza na platnu (listovi agave).

Sljedeći ljetni kolaž bio je malo većih dimenzija. Osim ljetom i toplijim danima, ovaj je kolaž inspiriran i magičnim realizmom. U njemu sam, osim dijelova mojih linoreza i monotipije, upotrijebila i dio grafike koju sam radila u tehnici dubokog tiska (rep).

Evo nekolicine detalja.

I još jedan morski kolaž. Ideja za ovaj ribarski brod krenula je od plavog jedra. Izrezujući otisak jednog višebojnog linoreza primijetila sam dio koji me odmah podsjetio na neko čudnovato jedro.

Još par fotografija moje ribarske barke.

U to vrijeme je započeo rat u Ukrajini. Bez nekog određenog plana, izrezala sam jedan zeleni otisak svog linoreza koji prikazuje maslinovu granu.

Evo i kolaža.

I na sljedećem sam kolažu iskoristila otisak istog linoreza (maslina). Tu je i crvena varijacija mog linoreza koji prikazuje oleander, dijelovi Stare sveučilišne, i nekoliko monotipija.

Ovaj put sam upotrijebila crnu podlogu. Tema je, ponovo, mir.

Sljedeći kolaž na crnoj podlozi nazvala sam Nasljeđe. Dio Nasljeđa su otisci koji su slični onima koje sam upotrijebila za jedro mog ribarskog broda. Tu je i nekoliko otisaka onih istih kastanjeta koje predstavljaju dim na prvom kolažu iz ovog posta. Našao se tu i još jedan otisak cine collé varijacije mog Oxforda. Svi su ti elementi, na neki način, zaokružili ovu seriju mojih kolaža od otisaka.


2 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Otisci malog formata i izražajnih boja

Nakon jesenskog koloriranja nekad ranije otisnutih grafika, uslijedilo je zimsko otiskivanje otprije izdubljenog linoreza manjeg formata. Ovog, na kojem je (na gornjim fotografijama) već nanesena grafička boja, izdubila sam 2016. godine.

Te sam godine bila u izradi gomile kusudama ukrasa za školu. Očito se to pokazalo kao veliki vizualni utjecaj, jer sam nakon savijanja određenog broja elemenata, nacrtala crno-bijelu skicu.

Nakon toga sam izdubila Kusudama linorez.

Te sam ga godine otisnula u crno-bijelom. No, nikad nije doživio otiskivanje edicije.

Ove sam ga zime, dakle, otisnula u crveno-narančastoj kombinaciji. Otiske sam objesila na sušenje u ateljeu.

Nakon sušenja, ponovo je uslijedilo koloriranje. Ovaj puta u nekoliko varijacija.

Evo jedne.

Druge.

I treće.

Kad je već riječ o vizualnim utjecajima, čini se kako je na odabir boja za treću varijaciju mogao utjecati prizor iz mog svakodnevnog putovanja na posao.

A kad je riječ o putovanju, nekako se u to vrijeme pojavila prilika i za pravo putovanje. U jeku epidemije i svih ograničenja koja traju već duže, bilo je sasvim neobično odgovoriti na poziv za održavanje radionica i otići u Vojvodinu. Na radionici sam i s djecom radila grafike manjeg formata i izražajnih boja, samo u tehnici karton-tiska.

Kad sam se vratila svom kusudama linorezu, prešla sam na otiskivanje ploče na tekstil koji sam prethodno obojala crveno.

Crvena i crna baš nisu Božićna kombinacija boja, ali bilo je odmah u planu oslikati dio tkanine zelenom i tako dobiti prepoznatljivi komplementarni kontrast. Crveno-zelena kombinacija ovih je dana vidljiva posvuda. Meni se svidjela na ovoj božikovini koju sam fotografirala na zagrebačkom Gornjem gradu.

I tako je moj, davnih dana izdubljeni, Kusudama linorez ove godine otiskivanjem i oslikavanjem oživio u novim kombinacijama boja. I tko zna je li mu je tu kraj. Ako ploča izdrži, možda kroz koju godinu doživi i nove kolorističke eksperimente.

2 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, umjetnost u školi

Torba za ružičastije dane

Nakon što sam završila grafiku koju sam radila za vrijeme općeg zatvaranja u kuće (uslijed pandemijske situacije), odlučila sam nastaviti s radom na nečem malo manje zahtjevnom. Na nečem što, pri izvedbi, neće iziskivati toliko razmišljanja o sljedećem koraku. Tako je došlo do sljedeće u seriji mojih platnenih torba s otiskom kaktusa. Ovoga puta sa cvijetom.

Za ubacivanje cvijeta u seriju kaktusa na torbama bio je zaslužan, u to vrijeme novi, dodatak kolekciji kaktusa na mom kuhinjskom prozoru. Bila sam ga kupila prije dvije godine. Veliki ružičasti cvijet na malom kaktusiću bio mi je izgledao nadrealno, zapravo gotovo umjetno i neuvjerljivo. Tada sam, srećom, odmah i nacrtala skicu, jer, iako je kaktus od tada pustio mnoge mladice, čudnovati cvijet se više nije pojavljivao.

Skica je, zajedno sa mnogim drugima, čekala na red te dvije godine. Tako da je bio odličan osjećaj konačno je prenijeti na linoleum i krenuti na sljedeći korak. Htjela sam da kaktus i tegla u otisku budu crni, a cvijet ružičast, pa se trebalo odlučiti za jedan od načina izrade linoreza u dvije boje. I, budući da sam pri izradi ovog linoreza htjela raditi nešto manje zahtjevno, odlučila sam se za vjerojatno najjednostavniji način. Izdubiti dvije ploče i prisloniti jednu uz drugu pri otiskivanju.

Par fotografija procesa dubljenja manje ploče…

… i fotografija procesa dubljenja veće ploče.

Evo otiska linoreza na platno. Prije nego li što sam se uhvatila šivanja, odlučila sam gotovom otisku dodati par detalja ručnim oslikavanjem. Koristila sam boju za tekstil.

Nekoliko detalja…

… i još jedna fotografija nove, ljetne platnene torbe s motivom rascvjetalog kaktusa.

Danas je prvi dan ljeta. Vedriji, sunčaniji (i nadajmo se, bar malo ružičastiji) dani su pred nama.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Martin II

Evo kako je izgledao prvi Martin. Ručno kolorirani linorez, onakav kakav je bio izložen na izložbi. Ali to nije bilo u skladu s prvotnom idejom.

Moja vizija linoreza koji bi prikazivao ruševnu crkvu zapravo je uključivala barem dvije ploče. Međutim, tog vikenda, prije gotovo tri godine, samo sam uspjela izdubiti prvu ploču i otisnuti je. Na toj je ploči bio prikaz crkve, a stan mi je još bio prepun komadića linoleuma koji su bili ostali nakon dubljenja. Ubrzo nakon toga, završila sam u bolnici. Moja je majka potajice prokrijumčarila otisak na moj odjel i kupila sve ostalo što mi je bilo potrebno za kolorirati i, nekako, dovršiti rad. (Medicinske sestre su me ipak uhvatile na kako slikam s braunilom na ruci. No, zaključile su, bolje je u bolnici slikati, nego razmišljati o svojoj sudbini. I još su nadodale: kad bi barem svi bolesnici slikali).

Rad je bio uspješno dovršen, uokviren i izložen, ali prvotna zamisao nikad nije bila izvedena do kraja. Sve do nedavno.

Druga ploča trebala je prikazivati olujno nebo, koje je, na koloriranoj verziji, tek bilo naznačeno. Skicu za tu ploču napravila sam slikarski, kao kontrast linijski riješenoj ruševini crkve.

Ploča mi je, na mnogim fotografijama procesa dubljenja, na trenutke više nalikovala olujnom moru…Prostor gdje je trebala biti otisnuta prva ploča, gotovo sam u potpunosti izdubila, no ne sasvim, s idejom da svojoj ruševini dodam teksturu.

I evo Martina II. Ploču koja predstavlja ruševinu otisnula sam u jednom tonu, a drugu, koja predstavlja oluju (bez obzira na to gdje se ta oluja nalazila) u druga dva.

Bio je dobar osjećaj dovesti stvari do njihovog kraja. Bar do onog kraja koji je bio zamišljen u mojoj glavi.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

3 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Stolci

Read this in English.

Nakon useljenja u novi stan, valjalo je prionuti sakupljanju, preuređivanju i bojenju starog namještaja. Prioritet su, svakako, bili stolci, kako bi veseli gosti imali na čemu sjediti. Srećom, starih se stolaca moglo lako nabaviti, barem onih drvenih, najjednostavnijih. Problem je, međutim, često bio u njihovoj nestabilnosti, čije se rješavanje netom odgađano za kasnije. Vrhunac je bio natpis na koji sam naišla na jednoj izložbi mladih dizajnera: Stolci su samo izložbeni primjerci, molim da na njih ne sjedate kako ne bi došlo do pucanja. Zaključivši kako bi ovakav natpis sasvim dobro pristajao pričvršćen na zid u mojoj blagovaoni, jednom smo ih dobro zategnuli kako ne bi došlo do nezgodnih situacija.

Cijela situacija oko mojih priručno sklepanih stolaca pridonijela je mom iznenađenju pri posjetu Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Središnja dvorana, naime, nekoć je doista bila mjesto stvaranja Jugoslavije. Nekoliko redova raznoraznih drvenih stolaca u prilično jadnom stanju (na kojima su ljudi, koji su je stvarali, sjedili), sličili su mi na početke uređenja mog stana. Redovi stolaca su svejedno izgledali fascinantno, pogotovo jer je pozadinsko svjetlo ulaznih vrata stvaralo sjene koje kao da su te stolce razgrađivale i umrežavale, čineći ih čudnom scenografijom važnog događaja iz prošlosti.

Poznavanje povijesnih činjenica, nažalost, nije nešto po čemu sam poznata, pa sam se raspitala kod mjerodavnijih. Luka me, povjesničar, pri prvom spomenu na dotične stolce, odmah znalački uputio kako to uopće nije bezveze da su ti stolci bili tako jadni, jer iza toga ima pozadinska priča. Kaže on, mnogi se povjesničari slažu – u Jajcu je došlo do potpune afirmacije Titova kulta ličnosti. Sudeći po izvornim fotografijama i predsjedavajući i delegati su sjedili na običnim drvenim stolcima, dok je Tito sjedio u fotelji. Uz to, veli on, nekoliko je tjedana prije početka zasjedanja Tito pozirao Antunu Augustinčiću, koji tad izrađuje njegovu bistu, ubrzo nakon toga izloženu u prostoriji zasjedanja.

Meni je moja fascinacija stolcima, lišena svakog ideološkog prizvuka, time još više naglasila sadašnju prazninu prostora u kojemu su se nekad, kako me uputio Luka, u času stvaranja Jugoslavije i proglašenja Josipa Broza Tita njenim maršalom, donosile odluke općom aklamacijom.

Skicirajući stolce, čudan ritam i igru sjena najprije sam nacrtala kao ritmično izmjenjivanje crnih ploha i praznina.

Proces dubljenja…

 

I još malo procesa dubljenja…

Probni je otisak bio u crnoj, ali nije bilo u planu da tako i ostane . Ovaj sam linorez htjela otisnuti u boji. Budući da je na skici bilo i laviranog tuša, najprije sam krenula u kombinacije sa tonovima.

Nakon toga sam si htjela povećati broj mogućih kombinacija, pa sam nožićem odvojila gornji dio ploče- kako bi mi bilo lakše nanositi boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nova varijacija…

Ovu sam varijantu otisnula tako da sam prvo stavila pozadinsku boju, žutu, a zatim sam na svaki dio odrezane ploče zasebno nanijela boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

I zadnja varijanta, otisnuta na isti način, miješa pozitiv s negativom. Jednako kao i moje stolce sa sjenama.

4 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Pariz…i Musée d’Orsay

6Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i Musée d’Orsay  i njegov poznati pogled na Pariz. Kroz ogroman sat.

Zaljubljenici u Pariz kažu kako je taj sat, iako se toliko često fotografira, uvijek drugačiji. Doduše, te fotografije u kontralihtu koje sve svode na konturu zapravo izgledaju prilično slično. Ali tko bi tome odolio? Pogotovo kad dotičan kontraliht zaista svodi cijelu scenu na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima. Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu,  u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.

1 Martina Gracin_D'Orsay_linorez_53.5 x 78 cm_38 x 51.5 cm

Evo par fotografija procesa dubljenja u linoleumu…

Gotova ploča…

5

Detalji gotove ploče…

Divan trenutak podizanja prvog otiska s ploče…

5

….i evo ga…potpisivanje grafike koja prikazuje još jednu od divnih vizura Pariza. Mislim, i Disneyland je sigurno lijep.

3a.JPG

 

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linorezi

Ma, kakav je to mačkopis?

Prije više od pola godine u našem su se gradu pojavili plakati. Ni manje ni više, stiže nam Broadway u Zagreb. I to Cats. Idem! To sam htjela gledati uživo još prije dvije, tri godine kad smo bili u Engleskoj  (i kad sam čitala T. S. Eliotov Old Possum’s Book of Practical Cats u vlaku na putu do Londona, a navečer gledala snimku Catsa sa svim posebnim dodacima… ).1

I stvarno, kupili mi karte za Arenu…Doživljaj je bio na visini. Premda su za ova mjesta gdje smo mi sjedili trebali napisati upozorenja kao i za Wembley, Ako imate problema s visinom…dajte još koju kunu za tribinu niže. Doživljaji na visini nisu baš za svakoga.

3

Ali ako malo bolje razmislim, prve ideje za linorez počele su zapravo možda još i ranije, skiciranjem mačaka koje kraljuju stanom moje bake. Baka je legenda, cijeli život voli bijelo cvijeće i crne životinje, ali od njene tri mačke, niti jedna nije crna.

2

Ovaj puta sam dugo radila i na samoj skici. Na kraju je završila kao mješavina bakinih mačaka, Weberovog mjuzikla i Eliotovih mudrolija.

Znala sam odmah da će mi ovo posljednje zadati najviše muke, ali rekoh, idem krenuti dubiti linoleum, pa što bude.

3b

3d

Gooomila slova prouzročila je, dakle, dug rad na dubljenju same ploče. Malo po malo…

GIF

A kad je dubljenje bilo gotovo, uslijedio je i dugi niz probnih otisaka i popravljanja.

test

Ali na kraju- evo ga! Mačkopis. Ne znam je li to prava riječ, ali svidjela mi se. Čula sam je kao dio ljutite primjedbe jedne starije zagrebačke gospođe na rukopis moje sestre u poruci koju joj je ona uputila. Mačkopis. Prikladno za ovaj moj linorez, koji uz sliku još ima, pa ne baš, ali bar naizgled- i tisuću riječi.

4

6 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Kvaliteta otiska, malo lavande i- Picasso

3Ponovo lavanda na mjesečini. U početku sam lavandu na mjesečini planirala smjestiti u sumrak, budući da mi sumrak ima odgovarajući redoslijed boja.   Naime, u sumrak je ponekad na nebu najniže žuta, pa se prema vrhu  redom nižu: narančasta, crvena, i tek onda ljubičasta. Kao, primjerice, kod ovog (prigradskog) sumraka na fotografiji dolje.

Prigradski sumrak

Otiskivanje ovolike količine boja na jednoj ploči može biti zahtjevno. Neki taj postupak čak smatraju i monotipijom, budući da je, otiskujući na ovakav način, ponekad teško dobiti više istih otisaka. To me ponovno dovelo do pitanja o kvaliteti otiska.

2a

U pokušaju da unaprijedim svoju tehniku bavljenja linorezom, često sam (sebi i drugima ) postavljala to pitanje. Na Akademiji je ta kvaliteta trebala biti vrhunska, no, istražujući, učinilo mi se da izgled otiska ovisi i o materijalu i o mnogim drugim činiteljima.

1

Na ovim bi me otiscima, primjerice, mučili bijeli tragovi linoleuma na boji.

Zato me izrazito razveselio ovogodišnji posjet Musée Picasso u Parizu. Budući da je vrijeme do jedanaest sati bilo rezervirano za škole, dugo sam, zajedno sa hrpetinom Japanaca, čekala ispred dotične institucije. Ali, vrijedilo je! Pored mnogo Picassovih skulptura, među kojima je bila i Violina i boca na stolu iz 1915., u muzeju se mogu vidjeti i – Picassovi linorezi. Pored doživljaja gledanja umjetničkog djela uživo (neusporedivog u odnosu na gledanje reprodukcija), najviše me zanimala Picassova kvaliteta otiska. Evo par detalja s Bacchanale avec chevreau et spectateur (Cannes, 1959.).

Evo mojih bijelih tragova na boji (prve dvije fotografije i zadnja), a uz to, evo i nepreciznosti u preklapanju dvaju ili više boja (druge dvije fotografije).

DSC03074

U ovom su muzeju i Picassove mrtve prirode u tehnici linoreza. Ponovo, neponovljiv je osjećaj vidjeti ih uživo.

Na Nature morte du casse-crûte I  i na Nature morte à la suspension vidi se Picassova primjena otiskivanja svjetlije boje preko tamnije (što je suprotno pravilima otiskivanja).

Ovdje je to žuta preko sive (crvena i zelena su otisnute preko žute na sivoj). Evo fotografija sa detaljima.

DSC03071    DSC03070

I za kraj, ako će ovo čitati  netko koga muči kvaliteta otiska, evo još malo utjehe by Picasso:

DSC03073    DSC03072

Samo hrabro, linorezači. 

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi

Kišna Francuska

I opet Francuska. Kako u vijestima, tako i na mom blogu. Ovaj linorez je motiviran našim posjetom gradiću koji se zove Blois. Blois je na rijeci Loiri, tako da je i on bio zahvaćen nedavnim poplavama.

DSC02218a

Za Blois smo se odlučili jer je u njemu jedan od mnogih predivnih dvoraca Loire. Prilikom posjeta kraljevskom Château de Blois, uočili smo i dvorski pianino. U opisu izloška nalazilo se da je dotični pianino služio za distrakciju. Odmah smo to povezali sa neobičnim prizorima na njihovim željezničkim kolodvorima. Naime, većina kolodvora imala je klavir. Na tim su klavirima putnici, dok čekaju, slobodno mogli zasvirati. Nikad nismo saznali postoji li dublji razlog za ove klavire na kolodvorima. Ali, kada smo propustili pretposljednji vlak iz Pariza za Orléans (jer je prodavač karata na šalteru morao porazgovarati sa  svakim putnikom) zaključili smo da klavir i ovdje služi za distrakciju…od loših misli.

Uglavnom, bilo je i mnogih drugih zanimljivih stvari u Château de Blois, ali ono što me možda još više fasciniralo bio je pogled na Crkvu Saint-Nicolas u sjeni tog kraljevskog dvorca, u povijesnoj četvrti. Crkva, čija je gradnja započeta u ranoj gotici, a koja je preživjela i rekonstrukciju i revoluciju,  još uvijek izgleda predivno srednjovjekovno.

DSC02141                  DSC02145a

Evo i linoreza. Napravila sam ga u dvije boje, sivoj i crnoj, na dvije ploče. Najprije sam otisnula sivu, a onda “na mokro” (bez da sam čekala da se prva boja osuši) i crnu.

Martina Gracin_Blois_linorez

 

Matrice: siva…

Ploča

 

…i dio crne na kojoj je nanesena boja prije otiskivanja.

20160605_163149

Siva se na mjestima vidi ispod crne, što daje zanimljive kombinacije.

20160605_184926                   20160605_170645

Otiskivala sam na Hahnemühleu, što je linorezu dalo reljefan izgled.

20160605_184622                    20160605_172435

Voilà! Kišno- sivi Blois. 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi