Tag Archives: crno- bijelo

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Le Pure café

Le Pure café

Le Pure café. Novi rad u seriji mojih linoreza koji prikazuju gotovo prazne prostore. No, istovremeno, i prvi u toj seriji kojega je inicirala tuđa ljubav prema određenoj lokaciji i priči. Naime, Le Pure café je privatna narudžba koja bi mi, kao takva, vjerojatno bila neprihvatljiva kada se ne bi uklapala u atmosferu mojih retro-romantičarskih uradaka 🙄. Naručiteljica je moj frankofil, službeni, ali njena narudžba ovog linoreza zapravo je proizašla iz ljubavi prema određenoj filmskoj lokaciji u Parizu.

Naime, radi se o jednoj od lokacija snimanja filma Before Sunset. Redatelj (Richard Linklater) je, potaknut svojim vlastitim susretom sa nepoznatom intrigantnom djevojkom, zapravo snimio seriju od tri filma (Before Sunrise, Before Sunset i Before Midnight). Filmovi su odvojeni otprilike desetogodišnjim razmakom, a radnja svakog pojedinog od njih događa se na drugačijoj europskoj lokaciji (Beč, Pariz i Grčka). U njima, zajedno sa glavnim glumcima, Linklater osmišljava kako bi se (nakon jednog takvog susreta kakvog je on i sam imao) odnos između dvoje ljudi mogao razvijati tijekom mnogih godina. Nakon gledanja filmova, trebalo je posjetiti i samu lokaciju, pariški café.

Le Pure je simpatičan kvartovski café u jedanaestom arrondissement-u. Posjećuju ga susjedi kako bi popili jutarnju kavu i bakica koja, uz svoj espresso, uvijek sjedi na istom mjestu. Ima tu i nas, turista. Premda smo mi u café-u tek povremeni gosti, činjenica da u tom relativno malom prostoru skoro svaki dan ima ljudi koji crtaju ili čitaju, uvelike pridonosi bajkovitom ugođaju.

Prostor je neobičan jer je trapezoidnog, gotovo trokutastog tlocrta. Gotovo da je u potpunosti zatvoren staklenim stijenama, što daje zanimljivu igru svjetlosti i sjena. Šank stoji, poput nekog otoka, u samoj sredini i prepun je sitnih detalja. Pokušala sam ih što više uključiti u skicu.

Nakon skice, uslijedilo je i dugotrajno dubljenje ploče. Evo nekoliko fotografija tog procesa.

U ovom sam si radu ponovo priuštila igranje sa linorezačkom tipografijom. Dubljenje slova u linoleumu često može biti nezgodno, ali nekako mu se često vraćam. Tekst sam na ploči za dnevnu ponudu jela izdubila naopako (zrcalno), kako bi u otisku slova bila okrenuta na pravu stranu. Naziv se na skici nalazi s vanjske strane café-a, pa u otisku treba izgledati naopako, odnosno zrcalno.

Gotova ploča! Spremna za probno otiskivanje.

I nakon svega toga- otiskivanje sasvim dovršene ploče.

I evo ga, linorez Le Pure café. Moja retro-romantičarska varijanta lokacije snimanja romantičnog filma. Romantičnog, jer Before Sunset za neke predstavlja portret povezivanja dvoje ljudi, međusobnog srastanja sa tvojom (jedinom) srodnom dušom. I to kroz dugotrajne razgovore. (Za druge je pak nerealna, destruktivna romantika, kakva postoji samo u filmovima. Ali opet romantika). Svakom neka je njegovo mišljenje, a umjesto velikih zaključaka o toj temi, evo za kraj jedan video. Nije nešto previše vezan za filmove i moju grafiku, ali ima tu dodirnih točaka. Pariški je i ljubavno- turistički. I još k tome, pun je cool tipografije.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Pariz…i Musée d’Orsay

6Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i Musée d’Orsay  i njegov poznati pogled na Pariz. Kroz ogroman sat.

Zaljubljenici u Pariz kažu kako je taj sat, iako se toliko često fotografira, uvijek drugačiji. Doduše, te fotografije u kontralihtu koje sve svode na konturu zapravo izgledaju prilično slično. Ali tko bi tome odolio? Pogotovo kad dotičan kontraliht zaista svodi cijelu scenu na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima. Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu,  u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.

1 Martina Gracin_D'Orsay_linorez_53.5 x 78 cm_38 x 51.5 cm

Evo par fotografija procesa dubljenja u linoleumu…

Gotova ploča…

5

Detalji gotove ploče…

Divan trenutak podizanja prvog otiska s ploče…

5

….i evo ga…potpisivanje grafike koja prikazuje još jednu od divnih vizura Pariza. Mislim, i Disneyland je sigurno lijep.

3a.JPG

 

 

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linorezi