Tag Archives: umjetnički proces

Kolaži od otisaka

Prošle sam jeseni (a i u predbožićno vrijeme) uglavnom kolorirala otiske svojih, nekad ranije izdubljenih, linoreza. Nakon toga je uslijedila faza u kojoj sam nastavila eksperimentirati s tim istim linorezima, samo sam ih sada počela otiskivati na nove načine. Uz to, od tih sam gotovih otisaka često slagala neke nove kompozicije. Na taj su način nastajali kolaži od otisaka.

Najprije sam ponovo otisnula svoj linorez Oxford koji sam napravila još 2014. godine. Pri otiskivanju grafike nužno je obratiti pažnju na svaki detalj linoreza. Najprije treba provjeriti je li na svaki dio ploče dobro nanesena boja, a nakon otiskivanja, je su li svi dijelovi dobro otisnuti. To je vjerojatno jedan od razloga zašto mi je uvijek zanimljivo ponovo otiskivati linoreze koje sam nekad davno izdubila. A kako rijetko otiskujem cijelu ediciju odjednom, često se na ovaj način imam priliku vratiti ranijim radovima.

No, ovaj puta nisam stala na otiskivanju ostatka edicije Oxforda. Moja prvotna ideja za taj linorez (ona iz 2014. godine) bila je svoj Oxford napraviti u boji. To se može vidjeti gore, na fotografiji žuto-plave skice. No kako sam, do tada, napravila samo crno-bijelu varijantu, odlučila sam ovom linorezu dodati tehniku cine collé. Cine collé se sastoji od polaganja kineskog rižinog papira (koji se često najprije namaže rižinim ljepilom) na ploču na koju je prethodno nanesena boja za otiskivanje. Nakon toga se stavlja papir i otiskuje. Osim dodavanja boje, cine collé se često koristi i u svrhu mijenjanja teksture papira na nekim dijelovima otiska.

No, moja cine collé verzija Oxforda nije dugo poživjela. Odlučila sam je izrezati za kolaž na temu topline doma. Narančasti crijepovi krova s dimnjakom savršeno su mi se uklapali u tu temu.

Za osjećaj topline doma trebao mi je i dim iz dimnjaka, pogotovo zato što sam kolaž radila u hladnim zimskim mjesecima. Za dim su poslužili neki otisci crno-bijele verzije mog linoreza Kastanjete.

Drugi sam dio kuće također složila od jednog od otisaka Oxforda. Njega sam prethodno kolorirala brush markerom ametist boje.

Mom doživljaju doma i obiteljske atmosfere nadodala sam svakodnevne stvari koje su tako često tema razgovora koji se odvijaju na obiteljskim okupljanjima. Zimnica, nove cipele ili dobar mikser.

Preostalim elementima s istih otisaka dodala sam još lampu i mačku i napravila dva minijaturna kolaža za kartice.

Nekoliko komadića otiska Oxforda (koje sam prethodno kolorirala brush markerom) poslužili su za treći minijaturni kolaž. Na njemu je prikazan cvijet lavande i vatreno nebo. Za prikaz neba sam upotrijebila jednu monotipiju. Ova je minijatura bila početak čitavog niza kolaža koji su inspirirani toplijim danima.

Evo još jedne ljetne minijature koju sam nazvala Summer night. U ovom sam kolažu iskoristila i jedan od otisaka linoreza na platnu (listovi agave).

Sljedeći ljetni kolaž bio je malo većih dimenzija. Osim ljetom i toplijim danima, ovaj je kolaž inspiriran i magičnim realizmom. U njemu sam, osim dijelova mojih linoreza i monotipije, upotrijebila i dio grafike koju sam radila u tehnici dubokog tiska (rep).

Evo nekolicine detalja.

I još jedan morski kolaž. Ideja za ovaj ribarski brod krenula je od plavog jedra. Izrezujući otisak jednog višebojnog linoreza primijetila sam dio koji me odmah podsjetio na neko čudnovato jedro.

Još par fotografija moje ribarske barke.

U to vrijeme je započeo rat u Ukrajini. Bez nekog određenog plana, izrezala sam jedan zeleni otisak svog linoreza koji prikazuje maslinovu granu.

Evo i kolaža.

I na sljedećem sam kolažu iskoristila otisak istog linoreza (maslina). Tu je i crvena varijacija mog linoreza koji prikazuje oleander, dijelovi Stare sveučilišne, i nekoliko monotipija.

Ovaj put sam upotrijebila crnu podlogu. Tema je, ponovo, mir.

Sljedeći kolaž na crnoj podlozi nazvala sam Nasljeđe. Dio Nasljeđa su otisci koji su slični onima koje sam upotrijebila za jedro mog ribarskog broda. Tu je i nekoliko otisaka onih istih kastanjeta koje predstavljaju dim na prvom kolažu iz ovog posta. Našao se tu i još jedan otisak cine collé varijacije mog Oxforda. Svi su ti elementi, na neki način, zaokružili ovu seriju mojih kolaža od otisaka.


2 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Venecijanska palača

Fotografija gore prikazuje dio procesa dubljenja ploče za novi linorez. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Jedan od njih bio je 2001., kad smo se utrpali u prijateljičin Fiat Uno. Mislili smo kako je baš dobra ideja provesti dvadeset i četiri sata u vožnji do Venecije i natrag. Išli smo vidjeti 49. Venecijanski bijenale i jedva izdržali put.

Prekopavajući po starim fotografijama, zaključila sam da je to bio i prvi puta kako sam vidjela Ca’ Rezzonico. Naime, naišla sam na niz fotografija venecijanskih palača- sjećam se da je štreber u meni bio sretan što uživo vidi ono što je nedugo prije toga bilo samo sadržaj ispitnog materijala na Filozofskom. Moj posjet Ca’ Rezzonicu bilo je puno godina kasnije (točnije prije dvije godine) kada smo se sestra i ja zaputile u Veneciju, ovaj puta na par dana. Ona sa rasporedom predavanja na kongresu, a ja sa popisom muzeja koje želim razgledati.

Dorsduro, Venecija

Ca’ Rezzonico, zapravo, uopće nije bio na popisu. Upao je u moj itinerer kao bonus, budući da se uspostavilo kako su muzeji Peggy Guggenheim i Gallerie dell’Accademia na Dorsduru. To je značilo da su udaljeni samo par minuta hoda od mjesta gdje smo se bile smjestile! Uz to, u Gallerie dell’Accademia čak i nije bila gužva, budući da je jutro bilo sivo, a i kišilo je. Čovjek koji prodaje karte zaključio je kako su svi turisti još sigurno u hotelu. Tako sam u miru mogla razgledati Cosme Turu, Titiana, Veronesea i ostale originale o kojima je gore spomenuti štreber učio kroz osrednje reprodukcije.

Nakon njih je uslijedila i Scuola Grande di San Rocco s Tintorettom (vidi gore), Santa Maria della Salute, a onda još jedna šetnja uz Canal Grande. Taj je zadnji dan ostalo vremena i za moj bonus, Ca’ Rezzonico.

Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka. Barok mi nikada nije bio omiljeno umjetničko razdoblje i vjerojatno je to bio razlog zašto je moj popis ovu palaču mimoišao. No, ona to uopće nije zaslužila. Uz Tiepola i iluzionističko zidno slikarstvo, lijepu kolekciju namještaja punog zanimljivih detalja (a i veličanstven pogled kroz prozor), Ca’ Rezzonico se i arhitektonski pokazao kao pravi biser. Naime, u prizemlju se nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli  prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.

Linorez Ca’ Rezzonico

I upravo je to dvorište, gotovo dvije godine kasnije, postalo motiv za novi linorez (na fotografiji gore).

20191229_151648 (2)

Osim atmosfere magičnog skrovišta, unutarnje dvorište palače omogućavalo je i jaki kontrast svjetla i sjene. Tehnički, to je vjerojatno bio glavni razlog zašto sam ovaj puta najprije izdubila okvir– rubne dijelove ploče linoleuma koji su u otisku trebali ostati bijeli. 

pixlr_20200108142958924

Bijeli okvir sadržavao je i dosta detalja iz rječnika klasične arhitekture u njihovoj baroknoj verziji. Na kolažu fotografija gore vidi se dio ploče koji će predstavljati friz. Svidio mi se kontrast strogih linija tog friza i vijugavih linija tipičnih za venecijanske prozore (također vidljivo na kolažu gore).

pixlr_20200126164755076

Evo još jednom istog dijela ploče, ovaj put u usporedbi sa otiskom. Iako su linije izgledale prilično oštro na izdubljenoj ploči, nisam znala koliko će to biti čitljivo u samom otisku. No, na kraju sam zadovoljna kako je ispalo.

Izdubljena ploča

Gotova ploča nakon prvog nanošenja boje

Gore je još nekoliko detalja gotove grafike, za kraj. Meni je možda omiljeni ovaj gore desno. Sviđa mi se kako bista i čuvar muzeja gledaju u istom smjeru, kao da su već dugo stanari iste kuće.

Ca’ Rezzonico je ispao savršeni kraj ovog posjeta Veneciji. Još jedan dokaz kako se ne treba uvijek držati itinerera i A-liste.

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking