Tag Archives: crno-bijeli kontrast

Venecijanska palača

Fotografija gore prikazuje dio procesa dubljenja ploče za novi linorez. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Jedan od njih bio je 2001., kad smo se utrpali u prijateljičin Fiat Uno. Mislili smo kako je baš dobra ideja provesti dvadeset i četiri sata u vožnji do Venecije i natrag. Išli smo vidjeti 49. Venecijanski bijenale i jedva izdržali put.

Prekopavajući po starim fotografijama, zaključila sam da je to bio i prvi puta kako sam vidjela Ca’ Rezzonico. Naime, naišla sam na niz fotografija venecijanskih palača- sjećam se da je štreber u meni bio sretan što uživo vidi ono što je nedugo prije toga bilo samo sadržaj ispitnog materijala na Filozofskom. Moj posjet Ca’ Rezzonicu bilo je puno godina kasnije (točnije prije dvije godine) kada smo se sestra i ja zaputile u Veneciju, ovaj puta na par dana. Ona sa rasporedom predavanja na kongresu, a ja sa popisom muzeja koje želim razgledati.

Dorsduro, Venecija

Ca’ Rezzonico, zapravo, uopće nije bio na popisu. Upao je u moj itinerer kao bonus, budući da se uspostavilo kako su muzeji Peggy Guggenheim i Gallerie dell’Accademia na Dorsduru. To je značilo da su udaljeni samo par minuta hoda od mjesta gdje smo se bile smjestile! Uz to, u Gallerie dell’Accademia čak i nije bila gužva, budući da je jutro bilo sivo, a i kišilo je. Čovjek koji prodaje karte zaključio je kako su svi turisti još sigurno u hotelu. Tako sam u miru mogla razgledati Cosme Turu, Titiana, Veronesea i ostale originale o kojima je gore spomenuti štreber učio kroz osrednje reprodukcije.

Nakon njih je uslijedila i Scuola Grande di San Rocco s Tintorettom (vidi gore), Santa Maria della Salute, a onda još jedna šetnja uz Canal Grande. Taj je zadnji dan ostalo vremena i za moj bonus, Ca’ Rezzonico.

Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka. Barok mi nikada nije bio omiljeno umjetničko razdoblje i vjerojatno je to bio razlog zašto je moj popis ovu palaču mimoišao. No, ona to uopće nije zaslužila. Uz Tiepola i iluzionističko zidno slikarstvo, lijepu kolekciju namještaja punog zanimljivih detalja (a i veličanstven pogled kroz prozor), Ca’ Rezzonico se i arhitektonski pokazao kao pravi biser. Naime, u prizemlju se nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli  prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.

Linorez Ca’ Rezzonico

I upravo je to dvorište, gotovo dvije godine kasnije, postalo motiv za novi linorez (na fotografiji gore).

20191229_151648 (2)

Osim atmosfere magičnog skrovišta, unutarnje dvorište palače omogućavalo je i jaki kontrast svjetla i sjene. Tehnički, to je vjerojatno bio glavni razlog zašto sam ovaj puta najprije izdubila okvir– rubne dijelove ploče linoleuma koji su u otisku trebali ostati bijeli. 

pixlr_20200108142958924

Bijeli okvir sadržavao je i dosta detalja iz rječnika klasične arhitekture u njihovoj baroknoj verziji. Na kolažu fotografija gore vidi se dio ploče koji će predstavljati friz. Svidio mi se kontrast strogih linija tog friza i vijugavih linija tipičnih za venecijanske prozore (također vidljivo na kolažu gore).

pixlr_20200126164755076

Evo još jednom istog dijela ploče, ovaj put u usporedbi sa otiskom. Iako su linije izgledale prilično oštro na izdubljenoj ploči, nisam znala koliko će to biti čitljivo u samom otisku. No, na kraju sam zadovoljna kako je ispalo.

Izdubljena ploča

Gotova ploča nakon prvog nanošenja boje

Gore je još nekoliko detalja gotove grafike, za kraj. Meni je možda omiljeni ovaj gore desno. Sviđa mi se kako bista i čuvar muzeja gledaju u istom smjeru, kao da su već dugo stanari iste kuće.

Ca’ Rezzonico je ispao savršeni kraj ovog posjeta Veneciji. Još jedan dokaz kako se ne treba uvijek držati itinerera i A-liste.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking