Ovogodišnji posjet Rumunjskoj bio je planiran prije nekoliko godina. Okolnosti pandemije učinili su ga gotovo nemogućim ali, nasreću, samo na određeno vrijeme. Vjerojatno sam baš radi toga ovog svibnja s nestrpljenjem čekala posjet rumunjskom Banatu. U istraživanju o području kojeg smo planirali posjetiti, najviše me fascinirala nedavna povijest Temišvara i njihovo svrgavanje diktatora Nicolae Ceaușescua.
A kad smo napokon stigli u Temišvar, naša nas je turistička vodičica najprije odvela u muzej. Tamo smo čuli izvještaje o revoluciji i vidjeli fotografije događaja koji su se odigravali tih dana. Emotivni naboj priča i slikovnih prikaza pojačala je izjava vodičice kako se, vjerojatno, negdje u gomili ljudi i ona nalazi na fotografijama. Tad je imala šesnaest godina i sjeća se kako joj je revolucija, iako nije dala sve što je nudila, ipak pružila slobodu.
Još pod dojmom muzeja, krenuli smo obilaziti centar Temišvara. Sunčan dan, poneka obnovljena secesijska zgrada i dječja igra, u kontrastu sa svime što smo saznali u muzeju, doprinijeli su još većem dojmu slobode ovog grada.
Crtaća monotipija u Karaševu
Radionice smo radili u Karaševu, mjesto u kojem živi zajednica Hrvata. Ja sam vodila radionicu crtaće monotipije. Monotipija je tehnika otiskivanja koja daje samo jedan otisak. Kako je za grafiku karakteristično umnožavanje, odnosno otiskivanje više istovjetnih otisaka, monotipiju mnogi ne smatraju grafičkom tehnikom u njenom užem smislu.
Crtaća monotipija, kako sam naziv sugerira, započinje crtežom. Na ovoj su radionici polaznici radili crteže inspirirane ornamentima posavske narodne nošnje.
A proces stvaranja otiska započinje nanošenje grafičke boje na glatku površinu. Za ovu sam priliku koristila grafičke boje na bazi vode. One se mogu nabaviti ovdje.
Nakon što se nanesu na staklenu površinu, boje treba razvaljati valjkom i nanijeti na ploču linoleuma.
Još preostaje proces otiskivanja. Crtež položimo na pripremljenu ploču linoleuma i olovkom ga ponavljamo, odnosno podebljavamo. Prilikom podebljavanja crteža treba paziti da se rukom ne naslanjamo na ploču, kako bi nam se otisnuo samo crtež, a ne i ruka.
Ploča nakon otiskivanja i gotov otisak.
Još jedna ploča nakon otiskivanja. Na područjima gdje je otiskivan crtež više nema boje.
Nakon otiskivanja, monotipije smo stavili na kratko sušenje.
Postoje više mogućnosti dodavanja dodatnih boja na isti otisak. Jedna od njih je ponavljanje postupka otiskivanja. Na novu se ploču ponovo nanese boja, a zatim se na nju položi isti otisak. Pri tome trebamo paziti da originalni crtež ponovo okrenemo prema gore. Preostaje crtanje bez da se, i ovog puta, naslanja ruka na papir.
Druga mogućnost dobivanja višebojnosti je otiskivanje na unaprijed obojen papir. U ovom slučaju (zadnja fotografija gore), obojeni papiri su također napravljeni procesom otiskivanja boje sa ploče linoleuma.
Karaševo, Rumunjska
Budući da su ornamenti Karaševa (mjesta gdje smo radili radionice) bili prisutni svugdje oko nas, monotipije su se sasvim lijepo uklopile u moj vizualni dojam ovog putovanja.
U zagrebačkoj Galeriji Događanja 9. prosinca, sad već prošle, 2022. godine otvorili smo moju samostalnu izložbu pod nazivom Otisci gradova. Izložba je predstavljala ciklus od dvanaest grafika u tehnici linoreza nastalih u razdoblju od 2017. do 2021. godine. Tekst kustosice izložbe, IveKörbler, možete pročitati ovdje, a niže je i artist talk s povodom izložbe.
Slijede kratki prikazi radova s izložbe. Više o procesu izrade svakog pojedinog linoreza možete pročitati klikom na poveznicu koja se nalazi na kraju svakog odlomka.
Bar Luce. Bar Luce prikazuje scenu u istoimenom baru u Milanu. Bar je specifičan po tome što ga je u potpunosti dizajnirao redatelj Wes Anderson i to, naravno, u svojim vrlo prepoznatljivom stilu. Ovdje su se, u Milanu, u Wes Andersonov svijet umiješale i karakteristike talijanskih kafića- užurbanost konobara, glasni razgovori i mortadela u centralnom hladnjaku. Melankolična atmosfera na grafici je moj osobni dodatak. 😎
Detalj linoreza Bar Luce je na plakatu izložbe, a više o procesu nastanka same grafike pročitajte ovdje.
Foto: Ivor Lapić
Le Pure café. Oduševivši se atmosferom prikazanom na linorezu Bar Luce, Dora, diplomirana frankofilka, poželjela je vidjeti atmosferu svog omiljenog kafića na mojoj sljedećoj grafici. Taj kafić bio je Le Pure café u Parizu, jedna od lokacija snimanja Linklaterovog filma Before Sunset. Pa smo tog ljeta otišli u Pariz i nekoliko dana za redom sjedili u tom kafiću i snimali, da tako kažem, situaciju. Fascinirala me bakica koja je tu svaki dan dolazila sama. Sjela bi, popila svoju jutarnju kavu i otišla. Komentirali smo da se tako nešto baš ne viđa često kod nas u Hrvatskoj.
Skopje. Prije nekoliko godina putovali smo u Makedoniju. Vidjeli smo Tetovo, obišli Ohrid i vidjeli prekrasan pogled s impozantnog brda, Popove Šapke. No, pri mom izboru najfascinantnijeg prizora sa putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. Tu smo vidjeli gomilu betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina i veliki broj predimenzioniranih skulptura. I ulični antikvarijat. Jer, na štandu nalik onima na kojima se u Zagrebu prodaje voće i povrće, u Skopju su se prodavale rabljene knjige. Fascinirala me količina romana, enciklopedija i starih stripova koje su, zaštićene plastičnom ceradom, bile naslagane na ogromnu hrpu. I sve to na punktu na kakvom bi se, kod nas, prodavale mandarine iz Opuzena.
Stara sveučilišna. Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane na Akademiji, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Još su mi od djetinjstva pričali roditelji kako se nekad tako moglo čitati i učiti i u Staroj sveučilišnoj. Svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu i o secesijskoj unutrašnjosti. I o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje.
D’Orsay. Muzej d’Orsay je često jedna od obaveznih lokacija pri posjeti Pariza. Posebno onim putnicima koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Kažu pametne knjige kako je građevina, koja je danas muzej, sagrađena 1900. godine za svjetsku izložbu. Nakon toga je služila kao željeznička stanica. Ako često putujete vlakom, znate da su satovi- što veći i što točniji- sastavni dio dekora svake željeznice. I, budući da ova građevina od 1977. godine služi kao muzej, posjetitelji imaju priliku doći s unutarnje strane jednog od njih. Gledajući ovaj sat s unutarnje strane, protusvjetlo ga svodi na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima.
Toulouse. Toulouse, francuski grad u blizini španjolske granice, često zovu ružičastim gradom. Ovaj nadimak ne vuče porijeklo iz romantičnog izgleda mješavine španjolskog s francuskim načinom gradnje. Toulouse nazivaju ružičastim gradom zbog specifične boje cigle kojom je sagrađena većina građevina. Svidjela mi se ta, dominantno ružičasta, kulisa ovog kraja. Čak je i gotička katedrala u obližnjem Albiju bila ciglena.
Ipak, od sve te povijesne gradnje, na ovom sam linorezu odlučila prikazati jedan neobični ulični prizor. Radi se o običnoj prodavaonici osvježavajućih pića u limenkama, čiju je temperaturu održavao plastični hladnjak serijske proizvodnje. No, prodavaonica se sretno smjestila, zajedno sa svojim PVC prozorom, u nesvakidašnji arhitektonski okvir. Naime, bila je uokvirena u jedan ružičasti luk ciglene zgrade. Uz to, pored nje su stajala još masivna drvena vrata s nakrivljenih kućnim brojem i nekoliko kamenih blokova na kojima je bio uklesan natpis nalik na one iz rimskog doba. Zajedno su svi ti, naizgled nespojivi, elementi za mene činili fascinantnu uličnu scenu. A naljepnice s grafitima i, ponovo, plastična cerada samo su pridonosili općem dojmu tog čudnovatog prizora.
Subotica. Ovaj linorez prikazuje scenu koju sam vidjela prilikom našeg putovanja Suboticu. Bio je sunčan dan i sjela sam na Trg Slobode dok su ostali obilazili Gradsku kuću. Ona se na linorezu vidi u pozadini, a u prvom planu je auto koji se tu našao pri ozbiljnom poslu neke dostave. To je bila takozvana „četvorka”, auto moje mladosti. Ovakvih smo autića imali nekoliko u našoj obitelji- moji su roditelji imali bijeli, pa zeleni… Taj je i na ovoj fotografiji mog oca iz ranih osamdesetih. Danas se takav auto, kod nas u Hrvatskoj, eventualno može vidjeti na otocima. U njemu, često neregistriranom, netko juri prema svom masliniku. Uzimajući sve to u obzir, nije niti čudo da mi je, taj dan na trgu, „četvorka” pridonijela romantici prizora.
Skicu za ovaj linorez crtala sam tušem i perom, a voljeni auto se nalazi i na naslovnici kataloga izložbe.
Dubrovnik. Prije nekoliko smo godina krenuli na početni tečaj kineske kaligrafije. Tamo sam se susrela sa zanimljivim, sasvim novim načinom korištenja specifičnog kista. Veselili smo se sljedećem tečaju, ali su u to doba svi ostali stupnjevi su bili otkazani radi epidemije i općeg zatvaranja u kuće. Pa sam odlučila sam svoje početničko znanje upotrijebiti za crtanje skice za slijedeći linorez. Crtala sam pogled na Dubrovnik s broda. Tih su nas dana mnogi svjetski novinari podsjećali kako je upravo Dubrovnik bio mjesto gdje je nastao pojam karantena. Putnike koji su stizali brodovima izolirali bi na neko vrijeme kako se ne bi širile eventualne zaraze.
Stolci. Ovaj je linorez nastao nakon mog posjeta Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Začudili su me redovi neuglednih i rasparenih stolaca. Njihovu je neobičnost dodatno naglasila igra pomalo zlokobnih sjena koju je stvaralo pozadinsko svjetlo. Sve je to zajedno izgledalo kao neki čudni sastanak duhova iz prošlosti. Neki povjesničari kažu kako je neuglednost tih stolaca bila planirana, jer je bila zamišljena kao iz daleka uočljivi kontrast moćnoj fotelji ispred njih. Fotelja je, na zasjedanju, bila rezervirana za druga Tita.
Posavska kuća. Napuštena drvena kuća koju sam crtala za ovaj linorez dio je tradicijske ruralne gradnje posavskoga kraja. Izvorna svrha ovakve gradnje bila je stanovanje, na što se danas se samo poneki odlučuju. Neki ih rastavljaju i prenose na nove lokacije, a drugi kupuju u dijelovima kako bi iz njih napravili namještaj. Kućice koju sam crtala za ovaj linorez danas više nema, barem ne na mjestu gdje je stajala. Možda je negdje prenesena i presložena, pa u njoj ljudi žive. Ili je srušena, pa su njene daske poslužile za nečiji pod. Iako sam ja u duši romantičar, vjerojatnija mi je ova druga opcija. U svakom slučaju, nadam se da negdje živi, makar nekim svojim promijenjenim životom.
Martin II. Ovaj je linorez napravljen od dvije ploče- jedne koja prikazuje ruševinu crkve i druge koja prikazuje olujno nebo. Dvije sam ploče izdubila s razmakom od nekoliko godina. Najprije sam izdubila desnu ploču koja prikazuje crkvu, a onda je ona dugo čekala svoje nebo. Proces dubljenja moju je skicu olujnog neba pretvorio u olujno more, što je bio dobrodošao doprinos tehnike konačnom rezultatu.
Ca’ Rezzonico. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka, a u njenom se prizemlju nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici muzeja pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.
Prošle sam jeseni (a i u predbožićno vrijeme) uglavnom kolorirala otiske svojih, nekad ranije izdubljenih, linoreza. Nakon toga je uslijedila faza u kojoj sam nastavila eksperimentirati s tim istim linorezima, samo sam ih sada počela otiskivati na nove načine. Uz to, od tih sam gotovih otisaka često slagala neke nove kompozicije. Na taj su način nastajali kolaži od otisaka.
Najprije sam ponovo otisnula svoj linorez Oxford koji sam napravila još 2014. godine. Pri otiskivanju grafike nužno je obratiti pažnju na svaki detalj linoreza. Najprije treba provjeriti je li na svaki dio ploče dobro nanesena boja, a nakon otiskivanja, je su li svi dijelovi dobro otisnuti. To je vjerojatno jedan od razloga zašto mi je uvijek zanimljivo ponovo otiskivati linoreze koje sam nekad davno izdubila. A kako rijetko otiskujem cijelu ediciju odjednom, često se na ovaj način imam priliku vratiti ranijim radovima.
No, ovaj puta nisam stala na otiskivanju ostatka edicije Oxforda. Moja prvotna ideja za taj linorez (ona iz 2014. godine) bila je svoj Oxford napraviti u boji. To se može vidjeti gore, na fotografiji žuto-plave skice. No kako sam, do tada, napravila samo crno-bijelu varijantu, odlučila sam ovom linorezu dodati tehniku cine collé. Cine collé se sastoji od polaganja kineskog rižinog papira (koji se često najprije namaže rižinim ljepilom) na ploču na koju je prethodno nanesena boja za otiskivanje. Nakon toga se stavlja papir i otiskuje. Osim dodavanja boje, cine collé se često koristi i u svrhu mijenjanja teksture papira na nekim dijelovima otiska.
No, moja cine colléverzija Oxforda nije dugo poživjela. Odlučila sam je izrezati za kolaž na temu topline doma. Narančasti crijepovi krova s dimnjakom savršeno su mi se uklapali u tu temu.
Za osjećaj topline doma trebao mi je i dim iz dimnjaka, pogotovo zato što sam kolaž radila u hladnim zimskim mjesecima. Za dim su poslužili neki otisci crno-bijele verzije mog linoreza Kastanjete.
Drugi sam dio kuće također složila od jednog od otisaka Oxforda. Njega sam prethodno kolorirala brush markerom ametist boje.
Mom doživljaju doma i obiteljske atmosfere nadodala sam svakodnevne stvari koje su tako često tema razgovora koji se odvijaju na obiteljskim okupljanjima. Zimnica, nove cipele ili dobar mikser.
Preostalim elementima s istih otisaka dodala sam još lampu i mačku i napravila dva minijaturna kolaža za kartice.
Nekoliko komadića otiska Oxforda (koje sam prethodno kolorirala brush markerom) poslužili su za treći minijaturni kolaž. Na njemu je prikazan cvijet lavande i vatreno nebo. Za prikaz neba sam upotrijebila jednu monotipiju. Ova je minijatura bila početak čitavog niza kolaža koji su inspirirani toplijim danima.
Evo još jedne ljetne minijature koju sam nazvala Summer night. U ovom sam kolažu iskoristila i jedan od otisaka linoreza na platnu (listovi agave).
Sljedeći ljetni kolaž bio je malo većih dimenzija. Osim ljetom i toplijim danima, ovaj je kolaž inspiriran i magičnim realizmom. U njemu sam, osim dijelova mojih linoreza i monotipije, upotrijebila i dio grafike koju sam radila u tehnici dubokog tiska (rep).
Evo nekolicine detalja.
I još jedan morski kolaž. Ideja za ovaj ribarski brod krenula je od plavog jedra. Izrezujući otisak jednog višebojnog linoreza primijetila sam dio koji me odmah podsjetio na neko čudnovato jedro.
Još par fotografija moje ribarske barke.
U to vrijeme je započeo rat u Ukrajini. Bez nekog određenog plana, izrezala sam jedan zeleni otisak svog linoreza koji prikazuje maslinovu granu.
Evo i kolaža.
I na sljedećem sam kolažu iskoristila otisak istog linoreza (maslina). Tu je i crvena varijacija mog linoreza koji prikazuje oleander, dijelovi Stare sveučilišne, i nekoliko monotipija.
Ovaj put sam upotrijebila crnu podlogu. Tema je, ponovo, mir.
Sljedeći kolaž na crnoj podlozi nazvala sam Nasljeđe. Dio Nasljeđa su otisci koji su slični onima koje sam upotrijebila za jedro mog ribarskog broda. Tu je i nekoliko otisaka onih istih kastanjeta koje predstavljaju dim na prvom kolažu iz ovog posta. Našao se tu i još jedan otisak cine collé varijacijemog Oxforda. Svi su ti elementi, na neki način, zaokružili ovu seriju mojih kolaža od otisaka.
Nakon jesenskog koloriranja nekad ranije otisnutih grafika, uslijedilo je zimsko otiskivanje otprije izdubljenog linoreza manjeg formata. Ovog, na kojem je (na gornjim fotografijama) već nanesena grafička boja, izdubila sam 2016. godine.
Te sam godine bila u izradi gomile kusudama ukrasa za školu. Očito se to pokazalo kao veliki vizualni utjecaj, jer sam nakon savijanja određenog broja elemenata, nacrtala crno-bijelu skicu.
Nakon toga sam izdubila Kusudama linorez.
Te sam ga godine otisnula u crno-bijelom. No, nikad nije doživio otiskivanje edicije.
Ove sam ga zime, dakle, otisnula u crveno-narančastoj kombinaciji. Otiske sam objesila na sušenje u ateljeu.
Nakon sušenja, ponovo je uslijedilo koloriranje. Ovaj puta u nekoliko varijacija.
Evo jedne.
Druge.
I treće.
Kad je već riječ o vizualnim utjecajima, čini se kako je na odabir boja za treću varijaciju mogao utjecati prizor iz mog svakodnevnog putovanja na posao.
A kad je riječ o putovanju, nekako se u to vrijeme pojavila prilika i za pravo putovanje. U jeku epidemije i svih ograničenja koja traju već duže, bilo je sasvim neobično odgovoriti na poziv za održavanje radionica i otići u Vojvodinu. Na radionici sam i s djecom radila grafike manjeg formata i izražajnih boja, samo u tehnici karton-tiska.
Kad sam se vratila svom kusudama linorezu, prešla sam na otiskivanjeploče na tekstil koji sam prethodno obojala crveno.
Crvena i crna baš nisu Božićna kombinacija boja, ali bilo je odmah u planu oslikati dio tkanine zelenom i tako dobiti prepoznatljivi komplementarni kontrast. Crveno-zelena kombinacija ovih je dana vidljiva posvuda. Meni se svidjela na ovoj božikovini koju sam fotografirala na zagrebačkom Gornjem gradu.
I tako je moj, davnih dana izdubljeni, Kusudama linorez ove godine otiskivanjem i oslikavanjem oživio u novim kombinacijama boja. I tko zna je li mu je tu kraj. Ako ploča izdrži, možda kroz koju godinu doživi i nove kolorističke eksperimente.
Čitavo mi je ljeto bilo u znaku koloriranja otisaka. I jesen se nastavila u istom tonu. Možda je bolje reći, u istom stilu. Jer su tonovi, kojima sam kolorirala otiske, postali jesenski. I moj odabir kombinacija boja često je bio rezultat uočavanja promjena na jesenskom lišću. Tako je i ovaj zamućeni crveni list (u prvom planu fotografije) poslužio kao inspiracija za koloriranje puno manjih listića na linorezu.
Prvo jesensko koloriranje otisaka započelo je s linorezom koji prikazuje kastanjete. Ovaj sam linorez izdubila davno, no nikad nisam otisnula cijelu ediciju. Kako sam je sad krenula otiskivati, odlučila sam jedan od otisaka kolorirati akvarelom. Na fotografiji je ta prva varijacija u ljubičastim i smeđim tonovima. Fotografirala sam ga pored nožića za linorez, kista, akvarela i lišća. I samog instrumenta kojeg sam, za ovu prigodu, posudila od prijateljice. Ali one kastanjete koje su mi bile motiv, njih smo kupili u Španjolskoj. Tamo smo išli obiteljski, 2001. godine. Proputovali smo je cijelu. Po danu smo razgledavali Toledo, Salamancu, Madrid, Cordobu i Barcelonu, a navečer tražili kampove u kojima ćemo prespavati. I tako, u Španjolsku smo putovali 2001., linorez sam izdubila 2013. godine. A sad je, evo u 2021., linorez doživio i koloriranje.
Evo još par fotografija koloriranog linoreza.
Nakon toga je uslijedio malo veći zalogaj, koloriranje linoreza Posavska kuća. Posavsku kuću sam radila prošle godine i ona je trebala biti izložena još tad, na jednoj skupnoj izložbi. No, radi epidemioloških uvjeta, izložba je bila odgođena. Tako sam je nedavno opet vidjela na otvorenju izložbe koja je ove godine ipak realizirana. Tad sam i odlučila kolorirati jedan od otisaka koji ranije nisam bila uvrstila u ediciju.
Fotografije prikazuju neke od faza u koloriranju ovog linoreza. Osim akvarela, u oslikavanju ove varijacije Posavske kuće, na nekim sam mjestima koristila i gvaš.
Evo i ovog rada u jesenskom okruženju.
U nekom od pospremanja kabineta u školi naišla sam na učeničke linoreze iz 2008. godine. Te sam godine učenicima također bila zadala motiv posavske drvene gradnje. Zanimljivo, kako me i ovaj motiv, baš kao i kastanjete iz Španjolske, kroz godine uvijek iznova uspije zainteresirati.
Za sljedeće koloriranje ponovo je poslužio jedan od otisaka Kastanjeta. Ovo su fotografije gotovog rada i nekoliko detalja.
U komponiranju elemenata za ovu fotografiju, osim uokvirenog rada, koristila sam i lišće koje je pripomoglo u odabiru boja za koloriranje ovog linoreza.
Nakon toga sam odlučila kolorirati jedan otisak grafike koju sam radila 2009. godine. Grafika se zove Defragmentacija II, a rađena je u tehnikama dubokog tiska (akvatinta, bakropis, suha ugla, svijeća i slijepi tisak). Kolorirala sam je akvarelom i akrilom.
Iako grafikom dominira crni element, na ovim se fotografijama procesa oslikavanja vide detalji koji su također inspirirani bojama jesenskog lišća.
I za kraj, par kvartovskih fotografija izvora inspiracije koja me zaokupila ove jeseni. A sad su temperature već pale. Evo zime.
Iako temperature tome ne govore u prilog, ljeto je na izmaku. A kad pogledam unatrag, meni je ovo cijelo bilo u znaku lavande i ekologije. Točnije, u znaku recikliranja. Nekako mi se čini kako je sve počelo prošlog proljeća kada me kontaktirala jedna od urednica britanskog časopisa Resurgence & Ecologist. Planirali su jedan od članaka u njihovom ljetnom broju posvetiti lavandi i biodinamičkom uzgoju. Taj su članak htjeli ilustrirati s dva moja linoreza.
Zero waste principi su mi oduvijek bili zanimljivi, pa mi se svidjela i opcija upotrebe otpada od prerade lavande u njenom daljnjem uzgoju. Ideološki, tu vjerojatno prestaje svaka sličnost mog razmišljanja s principima biodinamike, ali mi je zato vrlo bliska ideja redizajniranja i ponovne upotrebe naizgled otpadnih elementa.
Promotivni i besplatni dio objavljenog članka možete pročitati ovdje.
Davno sam radila te linoreze. Jedan 2013., a drugi 2016. godine. Zapravo, kad gledam unatrag, zaključujem kako se motiv ljubičastog cvijeta intenzivnog mirisa s vremena na vrijeme uvijek iznova pojavljivao i u mojim linorezima i u dizajnu torbi. A ove je godine motiv lavande preuzeo čitavo ljeto.
Nakon otiskivanja ploča, bilo da se radi o grafikama ili otiscima na torbe, uvijek mi na staklu ostane viška boje. Obično taj višak boje bacim. Ovaj put sam odlučila boju nanijeti na ploču linoleuma i otisnuti na papir ili na platno. Namjera mi je bila iskoristiti takve otiske za neke buduće torbe ili kolaže.
Druga ideja kako iskoristiti ostatak boje za otiskivanje bila je otisnuti neki od manjih linoreza (s motivom lavande, naravno) na manji papir veličine straničnika, popularnog bookmarka. Nakon sušenja boje, kolorirala sam otisak akvarelom i gvašem.
Otiskivanja je bilo puno, što mi je to otvorilo mogućnost za razne varijacije u boji.
Tako su se moji otpadni papiri i višak boje uskoro pretvorili ustraničnike. Ali i u pravu ljetnu zabavu sasvim prikladnu za sparno i vruće godišnje doba kao što je bilo ovo.
Treća akcija redizajniranja i upotrebe otpadnog materijala bila je vezana za već gotove otiske. Pri otiskivanju linoreza (i općenito, grafike) nastaje određena količina otisaka s greškom koji ne dospijevaju u konačnu ediciju grafika. Prije nekoliko sam godina radila kolaže od elemenata tih otpadnih otisaka dubokog tiska. U općem zanosu recikliranja i redizajniranja, odlučila sam ponovo složiti poneki kolaž.
Prvi sam složila koristeći probni otisak za jedan od linoreza s motivom lavande. Tu su i elementi novijih linoreza Skopje i Mačkopis. Plažu sam složila trgajući otpadni element sa grafike napravljene u tehnici dubokog tiska.
Evo par detalja. Kolaž sam, dakle, sastavila od originalnih otisaka. Tekst sam također uzela sa jednog od otisaka linoreza Mačkopis. Just one of your holiday games dio je teksta Old Possum’s book of Practical Cats T.S. Eliota. Tako sam i nazvala kolaž.
Kolaž je manjeg, kvadratnog formata. Otprilike veličine cvijeta lavande na malo duljoj stabljici.
Sljedeći je kolaž, osim lavande, dobio i agavu. Agava je još jedan motiv kojem se često vraćam. Manje u grafikama, ali zato puno više pri dizajniranju torbi.
Ovdje sam, za razliku od prethodnog kolaža, najprije gvašem kolorirala otisak agave. On je također rezultat iskorištavanja viška boje pri nekom ranijem otiskivanju.
Figuru koja se divi agavi izrezala sam iz jednog otiska s greškom. Radi se o avijatičaru sa prikaza slike Mirka Račkog na linorezu Stara sveučilišna.
Evo i lavande. Izrezala sam je s jednog od otisaka kojem, izgleda, nije bilo suđeno postati bookmark. Također sam ga najprije kolorirala gvašem.
Uz ta tri elementa, kao podlogu za kolaž stavila sam neke od probnih otisaka koje sam sačuvala od ranije. Ljubičasta je od recikliranja boje sa početka ljeta. Ovaj kolaž je također manjeg formata. Evo ga ovdje uz nožić i ploče s kojih sam otiskivala lavandu i agavu. Kolaž sam nazvala Wow! What a summer. Uz još par torbi i fotografija, njime sam nekako i zaokružila svoje ljeto lavandi i recikliranja.
I love the old libraries. There are a few of these in the very center of Zagreb, my hometown. Back in the days while we were students we used to go to one of them. During our exam periods, we would spend days there studying for our tests. At some point, it was also possible to study in the Old University Library. As my parents were telling me ever since I was a child, you could study there reading in the light of your own secession lamp. My parents were also telling me stories about the big owls that are decorating the library’s roof. And also, a lot about its secession interior and how its architect, Rudolf Lubinsky, was truly great. Today, the library serves as The State Archives, and you can visit it only by making previous arrangements. Or you can wait for some kind of event to be taking place in that building. There is this annual manifestation in Zagreb, a day in which you can visit all the museums for free. Over the years, this library was my primary target of many such visits. And I must say, my parents were right. Its interior is really magical. Even by day, but especially by night because the lights create so many contrasts.
It was during one of my visits to this building thatI’ve seen an inspiring scene. This visit took place during one of these Zagreb’s annual events. After that year, they turned the manifestation into a digital thing because of the pandemic. First, I did the preparatory drawing. I used to call these sketches, but they are more like studies. This time, I was working on the drawing even longer than usual. I was changing it a lot and altering many details. But some other circumstances of the pandemic also contributed to my prolonged drawing.
However, I’ve changed my process a bit. Usually, I would decide in advance which parts of the linoleum block would stay uncarved and would be printed black, and which ones I would carve out and let them stay white on the print. This would all be resolved in my preparatory drawings. This time, the drawing stayed in pencil. And I was deciding about which parts will be black and which white during the actual carving. That made the carving process even more exciting. But it was also longer…I spent a lot of time checking how the block would look when printed. I was checking it using the frottages much like the ones below.
I based my decisions on whether a certain part of the linocut will be carved or not on a question: Is that part representing light or shadow? But I also decided to make some parts look like a negative of the picture. So the areas that are in the light I’ve shown as black and vice versa.
This time I used Armstrong’s battleship linoleum. When making the last two linocuts, I used some kind of substitute material. At that time, I couldn’t get a hold of my beloved battleship. Luckily, the people from the art supply store where I usually buy it managed to find another roll on the top of some shelf in their warehouse. Armstrong’s battleship linoleum is more difficult to carve, but I love it all the same.
Here are some phases of the carving. I loved the elegant rhythm that the chairs and lamps create. I also loved the curtain at the entrance in the great hall that reminds me of the ones they have in theaters. And above the entrance and the curtain, there is a painting by Croatian painter Mirko Rački. I read in schoolbook by my late university professor Radovan Ivančević that this was one of the first renderings of an aviator ever. In this painting, as it is written in the same book, there is also a symbol of medicine- a doctor with a skeleton looming behind him.
There are two more doors in the big reading room. The big one at the front is closed, and a small one, in the distance, is open.
People in the scene: an elderly gentleman (who has very nice shoes) that does his research in the light of his secession lamp. And a young couple in the background that is faced towards the exit.
The carved block.
First inking for a test print.
The finished linocut and my favorite details: the aviator and the secession lamp. Here it is, The Old University Library and the romanticism of a bygone era.
If you wish to buy this linocut, you can get it here.
Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Nekad se tako učilo i u Staroj sveučilišnoj (još su mi od djetinjstva pričali roditelji), svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu, o secesijskoj unutrašnjosti, a i o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje. Vjerojatno je to jedan od razloga zašto sam baš nju često posjećivala tijekom Noći muzeja. I stvarno je istina, njena je unutrašnjost čarobna. I po danu, ali pogotovo po noći kad svjetla stvaraju tolike kontraste.
Za ovaj sam linorez, dakle, odabrala njenu unutrašnjost. Nešto slično prizoru koji prikazuje moj crtež vidjela sam upravo tijekom jednog mog posjeta Staroj sveučilišnoj. Taj je posjet bio za vrijeme zadnje Noći muzeja (ne računajući digitalne varijante u koje ih je pretvorila epidemija). Crtež sam crtala duže nego inače, što zbog okolnosti te iste epidemije, što zbog prepravljanja i predomišljanja. Nekad sam te pripremne crteže nazivala skicama, ali sad (pogotovo nakon ovog) čini mi se da su bliže pravim studijama.
Ipak sam, ovog puta, malo promijenila svoj proces. Obično su moje studije uključivale i odluku koje ću dijelove linoleuma ostaviti da budu crni u otisku, a koje ću izdubiti, pa će postati bijeli. Ovaj put je skica ostala u olovci, a o tome što će biti crno, a što bijelo, odlučivala sam tijekom dubljenja. Cijeli mi je proces dubljenja zbog toga bio još više uzbudljiv. Ali i duži, jer sam provodila dosta vremena provjeravajući kako će ploča izgledati. Te sam male provjere radila pomoću ovakvih frotaža.
Odluka o tome hoće li neki dio biti crn ili bijel u početku je ovisila o tome hoće li taj dio linoreza predstavljati osvjetljene dijelove ili sjenu. Kasnije sam jednostavno odlučila neke dijelove prikazati kao u negativu. Ono što je u stvarnosti bijelo, promijenila sam u crno, i obrnuto.
Linoleum koji sam ovaj puta koristila bio je Armstrongov battleship. Za prethodna dva linoreza koristila sam neku drugu vrstu jer, u tom periodu, battleship nisam mogla nigdje nabaviti. Ali, srećom, ljudi iz trgovine gdje ga inače kupujem pronašli su još jednu rolu na nekom ormaru u svom skladištu. Armstrongov battleship se teže dubi u odnosu na zamjenske materijale, ali mi je svejedno omiljen.
Nekoliko fotografija faza u dubljenju linoreza. Svidio mi se elegantan ritam koji stvaraju stolci i lampe u nizu. I zavjesa na ulazu u veliku dvoranu koja me podsjeća na one u kazalištu. A iznad tog ulaza sa zavjesom, u Staroj sveučilišnoj se nalazi slika Mirka Račkog. Naš pokojni profesor Radovan Ivančević u svojem je gimnazijskom udžbeniku naveo kako se tu radi o jednom od prvih prikaza avijatičara. Na toj je slici, kako se navodi na istom mjestu, još i medicina koju simbolizira liječnik iza kojeg je kostur.
Linorez prikazuje još dvoja vrata velike čitaonice. Ova u prvom planu, zatvorena i manja u daljini, otvorena.
Na kraju, tu je i nekoliko ljudi. Stariji gospodin (u lijepim cipelama) koji proučava knjige ispod svoje, secesijske, lampe i mladi par u pozadini, okrenut prema izlazu.
Izdubljena ploča.
Prvo nanošenje boje, za probni otisak.
Gotov linorez i omiljeni detalji: avijatičar i secesijska lampa. Stara sveučilišna i romantika nekih prošlih vremena.
Okolnosti pandemije, koje su na toliko mjesta uzrokovale naručivanje raznih vrsta videa, uvelike su utjecale i na rad u školi. Tako smo i mi, po narudžbi, snimili proces izrade jednostavnih linoreza (ovaj put u službi božićnih ukrasa). Djeca su smislila na koji ćemo način fotografijama nabrojati sav potreban pribor. So proud.
Zimski pejzaži i gingerbread man izdubljeni su školskim nožićima u mekanim pločama.
Nakon toga je, malim valjkom, na ploče nanesena boja za linorez- na bazi vode. Linorezići su otisnuti na maloj grafičkoj preši.
Nakon otiskivanja, radovi su doslikani bojama za tekstil i sašiveni u ukrase.
Napuštena drvena kuća koju sam crtala za ovaj linorez dio je tradicijske ruralne gradnje posavskoga kraja. Izvorna svrha ovakve gradnje bila je stanovanje. Danas se samo poneki odlučuju za stanovanje u ovim tradicionalnim kućicama, pa ih čak i rastavljaju i prenose na nove lokacije. Neki ih kupuju u dijelovima kako bi iz njih napravili namještaj ili ih iskoristili kao građevinski materijal. Budući da su dio naše kulturne baštine, pojedini u njima ipak prepoznaju turistički potencijal uključujući se u projekte njihove obnove.
Pa ipak, kao i mnoge druge, kuća koju sam crtala za ovaj linorez izgledala je napušteno i bila je gotovo u potpunosti sakrivena granjem, raslinjem i trnjem.
Od svog mi je raslinja bila najinteresantnija visoka trava ispred njenih prozora. Bila je čudne blijedo žućkaste boje, nalik na klasje. Radi kontrasta sa tamnom kućom, trava se činila gotovo bijela. Odlučila sam dijelove ploče koje predstavljaju neobičnu travu izdubiti kao negativnu formu u prvom planu.
Kućica me fascinirala vidljivim linijama tekstura drvenih dasaka i spojeva na kutovima kuće.
Htjela sam da moje linije koje prikazuju teksturu budu izražajne. Kako sam napredovala u dubljenju ploče linoleuma, zaključila sam da moj interes za teksturu, koji se pojavio pri izradi prošlog linoreza, raste i razvija se.
Dodatnoj čaroliji posavskih drvenih kuća pridonose izrezbareni detalji i ukrasi na gredama i uokolo prozora. Na ovoj, koju sam crtala za linorez, neki su već pomalo bili izgubili svoj oblik. Drugi su bili napola prekriveni daskom koja je otkrivala brzinski popravak neke štete. Ali svi su oni, zajednički, pridonosili bajkovitom izgledu kuće.
Dok sam ove izrezbarene detalje crtala na pripremnoj skici (a i kasnije dugotrajno dubila u ploči linoleuma), primijetila sam da, osim što raste moj interes za teksturu, očito raste i moj interes za ritam.
Evo i gotove ploče.
Prije samog otiskivanja, s izdubljene sam ploče očistila tragove olovke, Olovka mi je bila poslužila kako bi, prije nego započnem s dubljenjem, prenijela crtež na ploču linoleuma. Gore je fotografija te očišćene ploče pri prvom nanošenju boje za otiskivanje probnog otiska.
Nakon otiskivanja probnog otiska, napravila sam manje promjene na ploči linoleuma. Gornja fotografija prikazuje otiskivanje, odnosno, podizanje otisnutog linoreza sa gotove ploče.
Evo i potpisanog linoreza, Posavska kuća. Kućice koju sam crtala za linorez danas više nema, barem ne na mjestu gdje je stajala. Možda je negdje prenesena i presložena, pa u njoj ljudi žive. Ili je srušena, pa su njene daske poslužile za nečiji pod i namještaj. Iako sam ja u duši romantičar, vjerojatnija mi je ova druga opcija. U svakom slučaju, nadam se da negdje živi, makar nekim svojim promijenjenim životom.
M Art in a bright Light 