Tag Archives: Toulouse

O izložbi „Otisci gradova”

U zagrebačkoj Galeriji Događanja 9. prosinca, sad već prošle, 2022. godine otvorili smo moju samostalnu izložbu pod nazivom Otisci gradova. Izložba je predstavljala ciklus od dvanaest grafika u tehnici linoreza nastalih u razdoblju od 2017. do 2021. godine. Tekst kustosice izložbe, Ive Körbler, možete pročitati ovdje, a niže je i artist talk s povodom izložbe.

Slijede kratki prikazi radova s izložbe. Više o procesu izrade svakog pojedinog linoreza možete pročitati klikom na poveznicu koja se nalazi na kraju svakog odlomka.

Bar Luce. Bar Luce prikazuje scenu u istoimenom baru u Milanu. Bar je specifičan po tome što ga je u potpunosti dizajnirao redatelj Wes Anderson i to, naravno, u svojim vrlo prepoznatljivom stilu. Ovdje su se, u Milanu, u Wes Andersonov svijet umiješale i karakteristike talijanskih kafića- užurbanost konobara, glasni razgovori i mortadela u centralnom hladnjaku. Melankolična atmosfera na grafici je moj osobni dodatak. 😎

Detalj linoreza Bar Luce je na plakatu izložbe, a više o procesu nastanka same grafike pročitajte ovdje.

Foto: Ivor Lapić

Le Pure café. Oduševivši se atmosferom prikazanom na  linorezu Bar Luce, Dora, diplomirana frankofilka, poželjela je vidjeti atmosferu svog omiljenog kafića na mojoj sljedećoj grafici. Taj kafić bio je Le Pure café u Parizu, jedna od lokacija snimanja Linklaterovog filma Before Sunset. Pa smo tog ljeta otišli u Pariz i nekoliko dana za redom sjedili u tom kafiću i snimali, da tako kažem, situaciju. Fascinirala me bakica koja je tu svaki dan dolazila sama. Sjela bi, popila svoju jutarnju kavu i otišla. Komentirali smo da se tako nešto baš ne viđa često kod nas u Hrvatskoj.

Saznajte više o linorezu „Le Pure café”.

Foto: Ivor Lapić

Skopje. Prije nekoliko godina putovali smo u Makedoniju. Vidjeli smo Tetovo, obišli Ohrid i vidjeli prekrasan pogled s impozantnog brda, Popove Šapke. No, pri mom izboru najfascinantnijeg prizora sa putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. Tu smo vidjeli gomilu betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina i veliki broj predimenzioniranih skulptura. I ulični antikvarijat. Jer, na štandu nalik onima na kojima se u Zagrebu prodaje voće i povrće, u Skopju su se prodavale rabljene knjige. Fascinirala me količina romana, enciklopedija i starih stripova koje su, zaštićene plastičnom ceradom, bile naslagane na ogromnu hrpu. I sve to na punktu na kakvom bi se, kod nas, prodavale mandarine iz Opuzena.

Više o „Skopju”.

Stara sveučilišna. Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane na Akademiji, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Još su mi od djetinjstva pričali roditelji kako se nekad tako moglo čitati i učiti i u Staroj sveučilišnoj. Svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu i o secesijskoj unutrašnjosti. I o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje.

Nastavi čitati tekst o „Staroj sveučilišnoj”.

D’Orsay. Muzej d’Orsay je često jedna od obaveznih lokacija pri posjeti Pariza. Posebno onim putnicima koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Kažu pametne knjige kako je građevina, koja je danas muzej, sagrađena 1900. godine za svjetsku izložbu. Nakon toga je služila kao željeznička stanica. Ako često putujete vlakom, znate da su satovi- što veći i što točniji- sastavni dio dekora svake željeznice. I, budući da ova građevina od 1977. godine služi kao muzej, posjetitelji imaju priliku doći s unutarnje strane jednog od njih. Gledajući ovaj sat s unutarnje strane, protusvjetlo ga svodi na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima.

Post o „D’Orsayu”.

Toulouse. Toulouse, francuski grad u blizini španjolske granice, često zovu ružičastim gradom. Ovaj nadimak ne vuče porijeklo iz romantičnog izgleda mješavine španjolskog s francuskim načinom gradnje. Toulouse nazivaju ružičastim gradom zbog specifične boje cigle kojom je sagrađena većina građevina. Svidjela mi se ta, dominantno ružičasta, kulisa ovog kraja. Čak je i gotička katedrala u obližnjem Albiju bila ciglena.

Ipak, od sve te povijesne gradnje, na ovom sam linorezu odlučila prikazati jedan neobični ulični prizor. Radi se o običnoj prodavaonici osvježavajućih pića u limenkama, čiju je temperaturu održavao plastični hladnjak serijske proizvodnje. No, prodavaonica se sretno smjestila, zajedno sa svojim PVC prozorom, u nesvakidašnji arhitektonski okvir. Naime, bila je uokvirena u  jedan ružičasti luk ciglene zgrade. Uz to, pored nje su stajala još masivna drvena vrata s nakrivljenih kućnim brojem i nekoliko kamenih blokova na kojima je bio uklesan natpis nalik na one iz rimskog doba. Zajedno su svi ti, naizgled nespojivi, elementi za mene činili fascinantnu uličnu scenu. A naljepnice s grafitima i, ponovo, plastična cerada samo su pridonosili općem dojmu tog čudnovatog prizora.

Više o linorezu i ružičastom gradu.

Foto: Ivor Lapić

Subotica. Ovaj linorez prikazuje scenu koju sam vidjela prilikom našeg putovanja Suboticu. Bio je sunčan dan i sjela sam na Trg Slobode dok su ostali obilazili Gradsku kuću. Ona se na linorezu vidi u pozadini, a u prvom planu je auto koji se tu našao pri ozbiljnom poslu neke dostave. To je bila takozvana „četvorka”, auto moje mladosti. Ovakvih smo autića imali nekoliko u našoj obitelji- moji su roditelji imali bijeli, pa zeleni… Taj je i na ovoj fotografiji mog oca iz ranih osamdesetih. Danas se takav auto, kod nas u Hrvatskoj, eventualno može vidjeti na otocima. U njemu, često neregistriranom, netko juri prema svom masliniku. Uzimajući sve to u obzir, nije niti čudo da mi je, taj dan na trgu, „četvorka” pridonijela romantici prizora.

Skicu za ovaj linorez crtala sam tušem i perom, a voljeni auto se nalazi i na naslovnici kataloga izložbe.

Više o „Subotici”.

Dubrovnik. Prije nekoliko smo godina krenuli na početni tečaj kineske kaligrafije. Tamo sam se susrela sa zanimljivim, sasvim novim načinom korištenja specifičnog kista. Veselili smo se sljedećem tečaju, ali su u to doba svi ostali stupnjevi su bili otkazani radi epidemije i općeg zatvaranja u kuće. Pa sam odlučila sam svoje početničko znanje upotrijebiti za crtanje skice za slijedeći linorez. Crtala sam pogled na Dubrovnik s broda. Tih su nas dana mnogi svjetski novinari podsjećali kako je upravo Dubrovnik bio mjesto gdje je nastao pojam karantena. Putnike koji su stizali brodovima izolirali bi na neko vrijeme kako se ne bi širile eventualne zaraze.

Još malo o „Dubrovniku”.

Stolci. Ovaj je linorez nastao nakon mog posjeta Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Začudili su me redovi neuglednih i rasparenih stolaca. Njihovu je neobičnost dodatno naglasila igra pomalo zlokobnih sjena koju je stvaralo pozadinsko svjetlo. Sve je to zajedno izgledalo kao neki čudni sastanak duhova iz prošlosti. Neki povjesničari kažu kako je neuglednost tih stolaca bila planirana, jer je bila zamišljena kao iz daleka uočljivi kontrast moćnoj fotelji ispred njih. Fotelja je, na zasjedanju, bila rezervirana za druga Tita.

Saznajte više o linorezu „Stolci”.

Posavska kuća. Napuštena drvena kuća koju sam crtala za ovaj linorez dio je tradicijske ruralne gradnje posavskoga kraja. Izvorna svrha ovakve gradnje bila je stanovanje, na što se danas se samo poneki odlučuju. Neki ih rastavljaju i prenose na nove lokacije, a drugi kupuju u dijelovima kako bi iz njih napravili namještaj. Kućice koju sam crtala za ovaj linorez danas više nema, barem ne na mjestu gdje je stajala. Možda je negdje prenesena i presložena, pa u njoj ljudi žive. Ili je srušena, pa su njene daske poslužile za nečiji pod. Iako sam ja u duši romantičar, vjerojatnija mi je ova druga opcija. U svakom slučaju, nadam se da negdje živi, makar nekim svojim promijenjenim životom.

Pročitajte ostatak posta o „Posavskoj kući”.

Martin II. Ovaj je linorez napravljen od dvije ploče- jedne koja prikazuje ruševinu crkve i druge koja prikazuje olujno nebo. Dvije sam ploče izdubila s razmakom od nekoliko godina. Najprije sam izdubila desnu ploču koja prikazuje crkvu, a onda je ona dugo čekala svoje nebo. Proces dubljenja moju je skicu olujnog neba pretvorio u olujno more, što je bio dobrodošao doprinos tehnike konačnom rezultatu.

Više o „Martinu”.

Ca’ Rezzonico. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka, a u njenom se prizemlju nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici muzeja pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli  prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.

Pročitajte ostatak teksta o linorezu „Ca’ Rezzonico”.

Izložba je zatvorena 14. siječnja 2023. godine.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Toulouse, ružičasti grad

U Toulouse smo išli u neka sretnija vremena. Tad smo, bez previše razmišljanja, mogli naći kartu za povoljan let i u roku od deset dana otići na neko putovanje. U ovim se pandemijskim okolnostima ta vremena čine kao nešto što je bilo jako davno. Ali zapravo su prošle samo dvije godine otkako smo, na najtopliji dan ljeta i nakon dugo kombiniranja, ipak odlučili otići u Toulouse i posjetiti Martinu. Ivana je za nekoliko dana već bila potpuno spremna, sa hrpom papira i nekoliko informacija o lošim recenzijama vezanim za našu aviokompaniju (navodno gube prtljagu), a ja sam, kao i obično, bila zadužena za itinerer.

Okolica Toulousea pružala je brojne mogućnosti, pa smo mi tamo obišli i utvrđeni grad Carcassonne i predivan muzej Toulouse-Lautreca u obližnjem Albiju. Ali i da nismo, i sam bi Toulouse bio više nego dovoljan. Proglašen ružičastim gradom radi karakteristične boje cigle kojom je građena većina građevina, Toulouse je interesantan i radi ostalih arhitektonskih elemenata koji ukazuju na blizinu španjolske granice. Upravo je ta blizina bila presudna u odluci da u Toulouse doputujemo preko Madrida. Sa povoljnom španjolskom aviokompanijom. I naravno, da izgubimo prtljagu, kao što su recenzije točno predvidjele. Srećom, bila je vraćena u roku od dva dana, nakon manjih teškoća u ispunjavanju formulara u uredu za izgubljene stvari. Naime, nismo im znali reći niti jednu adresu gdje nas mogu pronaći, osim imena mjesta gdje je Martina radila. Zapravo, nismo ni ime mjesta zapamtili sasvim točno. Ali znali smo da je naziv na španjolskom i da, kao još jedan dokaz španjolskog utjecaja u ovom djelu Francuske, Martina tamo miješa sangrije.

Dugo sam razmišljala o tome koji motiv odabrati. U moru divnih gradskih vizura, na kraju su prevagnula jedna stara vrata okružena ciglenim zidom.

Krenula sam crtati skicu. Svidjela mi ideja crtanja igre sjena na vratima. S vremenom su, međutim, mnoge sjene na cijelom crtežu počele odavati dojam sveopćeg crnila, pa sam u procesu rada dodavala bjeline stvarajući teksture i uklanjajući suvišne sjene.

Nakon mnogih preinaka i rada na skici, krenula sam na sljedeći korak, prenošenje crteža na linoleum pomoću paus papira.

Na kraju sam bila zadovoljna sa svojim crtama koje su predstavljale teksturu i zamjenjivale dio crnila. Nekako su se slagale sa ritmom linija na drugim dijelovima skice.

Kad sam krenula dubiti u linoleumu, te sam zanimljive teksture i različite ritmove počela primjećivati svuda u lijepoj okolini koja me je tad okruživala. Jer, malo veće putovanje- otkazano radi sadašnje globalne pandemije- zamijenio je odlazak u Dalmaciju. Možda malo više poznat, ali definitivno jednako vizualno inspirativan kraj.

Proces dubljenja bio je malo drugačiji nego inače. Već neko vrijeme koristim linoleum battleship, no ponestalo ga je. Kako u mojim, tako i u zalihama trgovine gdje ga inače kupujem. Ovakav već dugo nisam koristila. Tanji je. Ali i mekši, što je ipak malčice ubrzalo cijeli proces.

Niti ovaj puta nisam odoljela dubljenju slova u linoleumu, iako je to za mene uvijek zahtjevan pothvat.

Kao što se vidi na ovoj fotografiji, broj je okrenut naopako, jer otiskivanje automatski sve preokreće.

Proces dubljenja se bio odužio, unatoč mekanom linoleumu. Za to vrijeme se moje okruženje ponovo promijenilo. Mora više nije bilo na vidiku. Zato su valovite linije ostale.

Lako je moguće je da je pogled kroz kuhinjski prozor kod kuće poslužio kao novi vizualni utjecaj. Istina, još od faze crtanja skice, htjela sam u grafiku uključiti cigleni zid koji je toliko karakterističan za Toulouse. Ali ova lijepa pruga koja se vidi kroz prozor i pravilni raster na mojoj dodatnoj ploči su mi nekako sumnjivi.

Evo i prvog nanošenja boje na gotovu ploču. Ili, možda bolje rečeno, na glavnu ploču. Naime, nakon probnog otiskivanja i dorađivanja ove, uslijedili su eksperimenti sa bojom i oblikom dodatne ploče koja je predstavljala cigleni zid.

Razmišljajući o odabiru boje za svoju dodatnu ploču linoleuma, dala sam se na istraživanje. Pregledavala sam fotografije Toulousea i gledala neke značajnije ciglene građevine u svom gradu. Primijetila sam kako ti cigleni zidovi gotovo nigdje nemaju jednoličnu boju. To me navelo na ideju da izdvojim neke dijelove svog zida za drugi ton boje. I napravim još jedan probni otisak.

Evo i gotovog linoreza. Promijenila sam boje zida i podijelila ploču u dva dijela. Od svih divnih prizora vrata, prozora i balkona u Toulouseu, ovaj sigurno nije najromantičniji.

Ali taj kontrast mi je bio nevjerojatan. Masivna drvena vrata sa uklesanim natpisom na kamenim dovratcima i dućan sa plastičnim prozorima. Čudnovati spoj.

I za kraj, nekoliko detalja linoreza. Limeni oluk kojeg krasi sticker art i zid u boji. Ružičasti Toulouse, la ville rose, u mojoj verziji.

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi