Tag Archives: stara vrata

Toulouse, ružičasti grad

U Toulouse smo išli u neka sretnija vremena. Tad smo, bez previše razmišljanja, mogli naći kartu za povoljan let i u roku od deset dana otići na neko putovanje. U ovim se pandemijskim okolnostima ta vremena čine kao nešto što je bilo jako davno. Ali zapravo su prošle samo dvije godine otkako smo, na najtopliji dan ljeta i nakon dugo kombiniranja, ipak odlučili otići u Toulouse i posjetiti Martinu. Ivana je za nekoliko dana već bila potpuno spremna, sa hrpom papira i nekoliko informacija o lošim recenzijama vezanim za našu aviokompaniju (navodno gube prtljagu), a ja sam, kao i obično, bila zadužena za itinerer.

Okolica Toulousea pružala je brojne mogućnosti, pa smo mi tamo obišli i utvrđeni grad Carcassonne i predivan muzej Toulouse-Lautreca u obližnjem Albiju. Ali i da nismo, i sam bi Toulouse bio više nego dovoljan. Proglašen ružičastim gradom radi karakteristične boje cigle kojom je građena većina građevina, Toulouse je interesantan i radi ostalih arhitektonskih elemenata koji ukazuju na blizinu španjolske granice. Upravo je ta blizina bila presudna u odluci da u Toulouse doputujemo preko Madrida. Sa povoljnom španjolskom aviokompanijom. I naravno, da izgubimo prtljagu, kao što su recenzije točno predvidjele. Srećom, bila je vraćena u roku od dva dana, nakon manjih teškoća u ispunjavanju formulara u uredu za izgubljene stvari. Naime, nismo im znali reći niti jednu adresu gdje nas mogu pronaći, osim imena mjesta gdje je Martina radila. Zapravo, nismo ni ime mjesta zapamtili sasvim točno. Ali znali smo da je naziv na španjolskom i da, kao još jedan dokaz španjolskog utjecaja u ovom djelu Francuske, Martina tamo miješa sangrije.

Dugo sam razmišljala o tome koji motiv odabrati. U moru divnih gradskih vizura, na kraju su prevagnula jedna stara vrata okružena ciglenim zidom.

Krenula sam crtati skicu. Svidjela mi ideja crtanja igre sjena na vratima. S vremenom su, međutim, mnoge sjene na cijelom crtežu počele odavati dojam sveopćeg crnila, pa sam u procesu rada dodavala bjeline stvarajući teksture i uklanjajući suvišne sjene.

Nakon mnogih preinaka i rada na skici, krenula sam na sljedeći korak, prenošenje crteža na linoleum pomoću paus papira.

Na kraju sam bila zadovoljna sa svojim crtama koje su predstavljale teksturu i zamjenjivale dio crnila. Nekako su se slagale sa ritmom linija na drugim dijelovima skice.

Kad sam krenula dubiti u linoleumu, te sam zanimljive teksture i različite ritmove počela primjećivati svuda u lijepoj okolini koja me je tad okruživala. Jer, malo veće putovanje- otkazano radi sadašnje globalne pandemije- zamijenio je odlazak u Dalmaciju. Možda malo više poznat, ali definitivno jednako vizualno inspirativan kraj.

Proces dubljenja bio je malo drugačiji nego inače. Već neko vrijeme koristim linoleum battleship, no ponestalo ga je. Kako u mojim, tako i u zalihama trgovine gdje ga inače kupujem. Ovakav već dugo nisam koristila. Tanji je. Ali i mekši, što je ipak malčice ubrzalo cijeli proces.

Niti ovaj puta nisam odoljela dubljenju slova u linoleumu, iako je to za mene uvijek zahtjevan pothvat.

Kao što se vidi na ovoj fotografiji, broj je okrenut naopako, jer otiskivanje automatski sve preokreće.

Proces dubljenja se bio odužio, unatoč mekanom linoleumu. Za to vrijeme se moje okruženje ponovo promijenilo. Mora više nije bilo na vidiku. Zato su valovite linije ostale.

Lako je moguće je da je pogled kroz kuhinjski prozor kod kuće poslužio kao novi vizualni utjecaj. Istina, još od faze crtanja skice, htjela sam u grafiku uključiti cigleni zid koji je toliko karakterističan za Toulouse. Ali ova lijepa pruga koja se vidi kroz prozor i pravilni raster na mojoj dodatnoj ploči su mi nekako sumnjivi.

Evo i prvog nanošenja boje na gotovu ploču. Ili, možda bolje rečeno, na glavnu ploču. Naime, nakon probnog otiskivanja i dorađivanja ove, uslijedili su eksperimenti sa bojom i oblikom dodatne ploče koja je predstavljala cigleni zid.

Razmišljajući o odabiru boje za svoju dodatnu ploču linoleuma, dala sam se na istraživanje. Pregledavala sam fotografije Toulousea i gledala neke značajnije ciglene građevine u svom gradu. Primijetila sam kako ti cigleni zidovi gotovo nigdje nemaju jednoličnu boju. To me navelo na ideju da izdvojim neke dijelove svog zida za drugi ton boje. I napravim još jedan probni otisak.

Evo i gotovog linoreza. Promijenila sam boje zida i podijelila ploču u dva dijela. Od svih divnih prizora vrata, prozora i balkona u Toulouseu, ovaj sigurno nije najromantičniji.

Ali taj kontrast mi je bio nevjerojatan. Masivna drvena vrata sa uklesanim natpisom na kamenim dovratcima i dućan sa plastičnim prozorima. Čudnovati spoj.

I za kraj, nekoliko detalja linoreza. Limeni oluk kojeg krasi sticker art i zid u boji. Ružičasti Toulouse, la ville rose, u mojoj verziji.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi