Proslava mog velikog rođendana (prošlog proljeća) pokazala se kao dobra prilika za avanturizam. Za avanturizam– u obliku dvodnevnog putovanja do dalekog Milana, gdje smo se bili uputili pogledati izložbu sve slavnije i slavnije Fride Kahlo.
Znaaam, znam, svi je vole. Navodno su čak htjeli napraviti barbiku po uzoru na njen lik, pa je obitelj u zadnji čas uspjela staviti veto na tu ideju. Bar na neko vrijeme.
Izložba je bila baš divna i katarzična, neki bi rekli da se isplatilo truckati u jeftinom busu. A i Milano je lijep grad… Ali budući da se u dva dana nikako ne može obići sve što se tamo ima za vidjeti, odlučili smo ovaj put u naš putni itinerer uz izložbu još ubaciti krov od katedrale. I Bar Luce.
Bar Luce možda nije na A listi svakog posjetitelja Milana, ali kao pravi štreberski ljubitelj djela Wes Andersona, silno sam htjela vidjeti prostor koji je uređivan pod njegovom redateljskom palicom. Malo smo ga duže tražili, pa smo usput neplanski razgledali i nekoliko milanskih ulica.
Potraga se isplatila! Bar Luce izgleda kao vesela mješavina Wesovog Grand Budapesta i talijanskih kafića iz mnogih filmova ranijih datuma.
Skica je razveselila moju majku, arhitekticu. Divno…čiste plohe, čiste linije…Ovo je nešto drugačije nego inače. A otac se samo obradovao jer se na mojim radovima konačno pojavljuju ljudi. Doduše, kao siluete ili s leđa, ali ipak…
Kompliciranija kompozicija zahtijevala je i dugotrajnije dubljenje ploče. Evo par fotografija tog procesa.
I evo mog linoreza. Bar Luce u kontralihtu. Zajedno s putovanjem u Milano, učinio je ovo najboljom proslavom rođendana ikad.
M Art in a bright Light 