Category Archives: art in process

21 lipnja, 2020 · 22:15

Torba za ružičastije dane

Nakon što sam završila grafiku koju sam radila za vrijeme općeg zatvaranja u kuće (uslijed pandemijske situacije), odlučila sam nastaviti s radom na nečem malo manje zahtjevnom. Na nečem što, pri izvedbi, neće iziskivati toliko razmišljanja o sljedećem koraku. Tako je došlo do sljedeće u seriji mojih platnenih torba s otiskom kaktusa. Ovoga puta sa cvijetom.

Za ubacivanje cvijeta u seriju kaktusa na torbama bio je zaslužan, u to vrijeme novi, dodatak kolekciji kaktusa na mom kuhinjskom prozoru. Bila sam ga kupila prije dvije godine. Veliki ružičasti cvijet na malom kaktusiću bio mi je izgledao nadrealno, zapravo gotovo umjetno i neuvjerljivo. Tada sam, srećom, odmah i nacrtala skicu, jer, iako je kaktus od tada pustio mnoge mladice, čudnovati cvijet se više nije pojavljivao.

Skica je, zajedno sa mnogim drugima, čekala na red te dvije godine. Tako da je bio odličan osjećaj konačno je prenijeti na linoleum i krenuti na sljedeći korak. Htjela sam da kaktus i tegla u otisku budu crni, a cvijet ružičast, pa se trebalo odlučiti za jedan od načina izrade linoreza u dvije boje. I, budući da sam pri izradi ovog linoreza htjela raditi nešto manje zahtjevno, odlučila sam se za vjerojatno najjednostavniji način. Izdubiti dvije ploče i prisloniti jednu uz drugu pri otiskivanju.

Par fotografija procesa dubljenja manje ploče…

… i fotografija procesa dubljenja veće ploče.

Evo otiska linoreza na platno. Prije nego li što sam se uhvatila šivanja, odlučila sam gotovom otisku dodati par detalja ručnim oslikavanjem. Koristila sam boju za tekstil.

Nekoliko detalja…

… i još jedna fotografija nove, ljetne platnene torbe s motivom rascvjetalog kaktusa.

Danas je prvi dan ljeta. Vedriji, sunčaniji (i nadajmo se, bar malo ružičastiji) dani su pred nama.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Tagged as , , , , , , , , , ,

26 travnja, 2020 · 21:21

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , , ,

23 veljače, 2020 · 02:43

Venecijanska palača

Fotografija gore prikazuje dio procesa dubljenja ploče za novi linorez. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Jedan od njih bio je 2001., kad smo se utrpali u prijateljičin Fiat Uno. Mislili smo kako je baš dobra ideja provesti dvadeset i četiri sata u vožnji do Venecije i natrag. Išli smo vidjeti 49. Venecijanski bijenale i jedva izdržali put.

Prekopavajući po starim fotografijama, zaključila sam da je to bio i prvi puta kako sam vidjela Ca’ Rezzonico. Naime, naišla sam na niz fotografija venecijanskih palača- sjećam se da je štreber u meni bio sretan što uživo vidi ono što je nedugo prije toga bilo samo sadržaj ispitnog materijala na Filozofskom. Moj posjet Ca’ Rezzonicu bilo je puno godina kasnije (točnije prije dvije godine) kada smo se sestra i ja zaputile u Veneciju, ovaj puta na par dana. Ona sa rasporedom predavanja na kongresu, a ja sa popisom muzeja koje želim razgledati.

Dorsduro, Venecija

Ca’ Rezzonico, zapravo, uopće nije bio na popisu. Upao je u moj itinerer kao bonus, budući da se uspostavilo kako su muzeji Peggy Guggenheim i Gallerie dell’Accademia na Dorsduru. To je značilo da su udaljeni samo par minuta hoda od mjesta gdje smo se bile smjestile! Uz to, u Gallerie dell’Accademia čak i nije bila gužva, budući da je jutro bilo sivo, a i kišilo je. Čovjek koji prodaje karte zaključio je kako su svi turisti još sigurno u hotelu. Tako sam u miru mogla razgledati Cosme Turu, Titiana, Veronesea i ostale originale o kojima je gore spomenuti štreber učio kroz osrednje reprodukcije.

Nakon njih je uslijedila i Scuola Grande di San Rocco s Tintorettom (vidi gore), Santa Maria della Salute, a onda još jedna šetnja uz Canal Grande. Taj je zadnji dan ostalo vremena i za moj bonus, Ca’ Rezzonico.

Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka. Barok mi nikada nije bio omiljeno umjetničko razdoblje i vjerojatno je to bio razlog zašto je moj popis ovu palaču mimoišao. No, ona to uopće nije zaslužila. Uz Tiepola i iluzionističko zidno slikarstvo, lijepu kolekciju namještaja punog zanimljivih detalja (a i veličanstven pogled kroz prozor), Ca’ Rezzonico se i arhitektonski pokazao kao pravi biser. Naime, u prizemlju se nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli  prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.

Linorez Ca’ Rezzonico

I upravo je to dvorište, gotovo dvije godine kasnije, postalo motiv za novi linorez (na fotografiji gore).

20191229_151648 (2)

Osim atmosfere magičnog skrovišta, unutarnje dvorište palače omogućavalo je i jaki kontrast svjetla i sjene. Tehnički, to je vjerojatno bio glavni razlog zašto sam ovaj puta najprije izdubila okvir– rubne dijelove ploče linoleuma koji su u otisku trebali ostati bijeli. 

pixlr_20200108142958924

Bijeli okvir sadržavao je i dosta detalja iz rječnika klasične arhitekture u njihovoj baroknoj verziji. Na kolažu fotografija gore vidi se dio ploče koji će predstavljati friz. Svidio mi se kontrast strogih linija tog friza i vijugavih linija tipičnih za venecijanske prozore (također vidljivo na kolažu gore).

pixlr_20200126164755076

Evo još jednom istog dijela ploče, ovaj put u usporedbi sa otiskom. Iako su linije izgledale prilično oštro na izdubljenoj ploči, nisam znala koliko će to biti čitljivo u samom otisku. No, na kraju sam zadovoljna kako je ispalo.

Izdubljena ploča

Gotova ploča nakon prvog nanošenja boje

Gore je još nekoliko detalja gotove grafike, za kraj. Meni je možda omiljeni ovaj gore desno. Sviđa mi se kako bista i čuvar muzeja gledaju u istom smjeru, kao da su već dugo stanari iste kuće.

Ca’ Rezzonico je ispao savršeni kraj ovog posjeta Veneciji. Još jedan dokaz kako se ne treba uvijek držati itinerera i A-liste.

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Tagged as , , , , , , , , ,

15 rujna, 2019 · 17:39

Le Pure café

Le Pure café

Le Pure café. Novi rad u seriji mojih linoreza koji prikazuju gotovo prazne prostore. No, istovremeno, i prvi u toj seriji kojega je inicirala tuđa ljubav prema određenoj lokaciji i priči. Naime, Le Pure café je privatna narudžba koja bi mi, kao takva, vjerojatno bila neprihvatljiva kada se ne bi uklapala u atmosferu mojih retro-romantičarskih uradaka 🙄. Naručiteljica je moj frankofil, službeni, ali njena narudžba ovog linoreza zapravo je proizašla iz ljubavi prema određenoj filmskoj lokaciji u Parizu.

Naime, radi se o jednoj od lokacija snimanja filma Before Sunset. Redatelj (Richard Linklater) je, potaknut svojim vlastitim susretom sa nepoznatom intrigantnom djevojkom, zapravo snimio seriju od tri filma (Before Sunrise, Before Sunset i Before Midnight). Filmovi su odvojeni otprilike desetogodišnjim razmakom, a radnja svakog pojedinog od njih događa se na drugačijoj europskoj lokaciji (Beč, Pariz i Grčka). U njima, zajedno sa glavnim glumcima, Linklater osmišljava kako bi se (nakon jednog takvog susreta kakvog je on i sam imao) odnos između dvoje ljudi mogao razvijati tijekom mnogih godina. Nakon gledanja filmova, trebalo je posjetiti i samu lokaciju, pariški café.

Le Pure je simpatičan kvartovski café u jedanaestom arrondissement-u. Posjećuju ga susjedi kako bi popili jutarnju kavu i bakica koja, uz svoj espresso, uvijek sjedi na istom mjestu. Ima tu i nas, turista. Premda smo mi u café-u tek povremeni gosti, činjenica da u tom relativno malom prostoru skoro svaki dan ima ljudi koji crtaju ili čitaju, uvelike pridonosi bajkovitom ugođaju.

Prostor je neobičan jer je trapezoidnog, gotovo trokutastog tlocrta. Gotovo da je u potpunosti zatvoren staklenim stijenama, što daje zanimljivu igru svjetlosti i sjena. Šank stoji, poput nekog otoka, u samoj sredini i prepun je sitnih detalja. Pokušala sam ih što više uključiti u skicu.

Nakon skice, uslijedilo je i dugotrajno dubljenje ploče. Evo nekoliko fotografija tog procesa.

U ovom sam si radu ponovo priuštila igranje sa linorezačkom tipografijom. Dubljenje slova u linoleumu često može biti nezgodno, ali nekako mu se često vraćam. Tekst sam na ploči za dnevnu ponudu jela izdubila naopako (zrcalno), kako bi u otisku slova bila okrenuta na pravu stranu. Naziv se na skici nalazi s vanjske strane café-a, pa u otisku treba izgledati naopako, odnosno zrcalno.

Gotova ploča! Spremna za probno otiskivanje.

I nakon svega toga- otiskivanje sasvim dovršene ploče.

I evo ga, linorez Le Pure café. Moja retro-romantičarska varijanta lokacije snimanja romantičnog filma. Romantičnog, jer Before Sunset za neke predstavlja portret povezivanja dvoje ljudi, međusobnog srastanja sa tvojom (jedinom) srodnom dušom. I to kroz dugotrajne razgovore. (Za druge je pak nerealna, destruktivna romantika, kakva postoji samo u filmovima. Ali opet romantika). Svakom neka je njegovo mišljenje, a umjesto velikih zaključaka o toj temi, evo za kraj jedan video. Nije nešto previše vezan za filmove i moju grafiku, ali ima tu dodirnih točaka. Pariški je i ljubavno- turistički. I još k tome, pun je cool tipografije.

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Tagged as , , , , , , , , , ,

10 lipnja, 2019 · 16:02

Martin II

Evo kako je izgledao prvi Martin. Ručno kolorirani linorez, onakav kakav je bio izložen na izložbi. Ali to nije bilo u skladu s prvotnom idejom.

Moja vizija linoreza koji bi prikazivao ruševnu crkvu zapravo je uključivala barem dvije ploče. Međutim, tog vikenda, prije gotovo tri godine, samo sam uspjela izdubiti prvu ploču i otisnuti je. Na toj je ploči bio prikaz crkve, a stan mi je još bio prepun komadića linoleuma koji su bili ostali nakon dubljenja. Ubrzo nakon toga, završila sam u bolnici. Moja je majka potajice prokrijumčarila otisak na moj odjel i kupila sve ostalo što mi je bilo potrebno za kolorirati i, nekako, dovršiti rad. (Medicinske sestre su me ipak uhvatile na kako slikam s braunilom na ruci. No, zaključile su, bolje je u bolnici slikati, nego razmišljati o svojoj sudbini. I još su nadodale: kad bi barem svi bolesnici slikali).

Rad je bio uspješno dovršen, uokviren i izložen, ali prvotna zamisao nikad nije bila izvedena do kraja. Sve do nedavno.

Druga ploča trebala je prikazivati olujno nebo, koje je, na koloriranoj verziji, tek bilo naznačeno. Skicu za tu ploču napravila sam slikarski, kao kontrast linijski riješenoj ruševini crkve.

View this post on Instagram

#linocut #process #progess

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

Ploča mi je, na mnogim fotografijama procesa dubljenja, na trenutke više nalikovala olujnom moru…Prostor gdje je trebala biti otisnuta prva ploča, gotovo sam u potpunosti izdubila, no ne sasvim, s idejom da svojoj ruševini dodam teksturu.

I evo Martina II. Ploču koja predstavlja ruševinu otisnula sam u jednom tonu, a drugu, koja predstavlja oluju (bez obzira na to gdje se ta oluja nalazila) u druga dva.

Bio je dobar osjećaj dovesti stvari do njihovog kraja. Bar do onog kraja koji je bio zamišljen u mojoj glavi.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

3 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , , ,

23 ožujka, 2019 · 17:55

Milano i Bar Luce

Proslava mog velikog rođendana (prošlog proljeća) pokazala se kao dobra prilika za avanturizam. Za avanturizam– u obliku dvodnevnog putovanja do dalekog Milana, gdje smo se bili uputili pogledati izložbu sve slavnije i slavnije Fride Kahlo. 

Znaaam, znam, svi je vole. Navodno su čak htjeli napraviti barbiku po uzoru na njen lik, pa je obitelj u zadnji čas uspjela staviti veto na tu ideju. Bar na neko vrijeme.

Izložba je bila baš divna i katarzična, neki bi rekli da se isplatilo truckati u jeftinom busu.  A i Milano je lijep grad… Ali budući da se u dva dana nikako ne može obići sve što se tamo ima za vidjeti, odlučili smo ovaj put u naš putni itinerer uz izložbu još ubaciti krov od katedrale. I Bar Luce.

 

Bar Luce možda nije na A listi svakog posjetitelja Milana, ali kao pravi štreberski ljubitelj djela Wes Andersona, silno sam htjela vidjeti prostor koji je uređivan pod njegovom redateljskom palicom. Malo smo ga duže tražili, pa smo usput neplanski razgledali i nekoliko milanskih ulica.

Potraga se isplatila! Bar Luce izgleda kao vesela mješavina Wesovog Grand Budapesta i talijanskih kafića iz mnogih filmova ranijih datuma.

Skica je razveselila moju majku, arhitekticu. Divno…čiste plohe, čiste linije…Ovo je nešto drugačije nego inače. A otac se samo obradovao jer se na mojim radovima konačno pojavljuju ljudi. Doduše, kao siluete ili s leđa, ali ipak…

Kompliciranija kompozicija zahtijevala je i dugotrajnije dubljenje ploče. Evo par fotografija tog procesa.

 

View this post on Instagram

#linocut #process #progress

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

View this post on Instagram

Almost there. #linocut #process

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

View this post on Instagram

Done 😎 #linocut #process

A post shared by Martina Gracin's printmaking (@lino_rez) on

I evo mog linoreza. Bar Luce u kontralihtu. Zajedno s putovanjem u Milano, učinio je ovo najboljom proslavom rođendana ikad.

 

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , ,

9 rujna, 2018 · 21:13

Chairs

Original text translated by Slavica Nuić. Pročitaj na hrvatskom.

Having moved to a new flat, it was time to get down to the business of gathering up old furniture, refurbishing it and giving it a fresh coat of paint. My first concern, by all means, were the chairs so that my jolly guests could have something to sit on. Luckily, old chairs, at least the plain wooden ones, were not hard to find, but finding one which was not wobbly was an entirely different matter. Be that as it may, working out a remedy for rickety chairs was put off for the time being. The turning point was a sign that caught my eye at some young designers’ exhibition. It said “The chairs are for display purposes only. Please do not sit on them as they may collapse.” Realizing that a similar sign would come in handy on my dining room wall, we fixed the loose joints to prevent things from going awry.

This whole matter of my rough-and-ready job of fixing chairs had only added to my surprise upon visiting The Museum of Second AVNOJ Session in Jajce. The central hall used to be the place where Yugoslavia drew its first breath. Several rows of dilapidated chairs of all sorts (which once accommodated Yugoslavia’s founding fathers), harked back to the early days of my flat redecoration. Nonetheless, they still had their allure as the light pouring from the back door created shadows that made the chairs look as if dissolved and entangled in an intricate web, creating thus a peculiar scene of the pivotal historic event.

Unfortunately, historical facts are not my strong suit, so I asked the ones known as historically savvy to help me out. At the first mention of these chairs, Luka, the historian, pointed out that it was not without reason that these chairs were so shabby as there was a backstory to it. In his words, many historians have concurred that Jajce had witnessed the complete affirmation of the cult of personality that had been created around Tito. Judging by the original photographs, both the presiding and the delegates were seated on plain wooden chairs while Tito was comfortable in his armchair. Moreover, a couple of days prior to the meeting, Tito had posed for his bust by Antun Augustinčić, which was soon displayed in the meeting room.

For me, my deep fascination with the chairs, deprived of any ideological overtone, in this way made the emptiness of the room even more striking; the room where, as Luka has taught me, once Yugoslavia had been formed and Tito had become its marshal, resolutions had been sustained by general acclamation.

In the process of sketching out the chairs, the first step was capturing the curious rhythm and interplay of shadows through a rhythmical interchange of black and white surfaces.

The process of carving…

And a bit more of carving…

The test print was printed in black, but there was no intent to keep it that way…

This linocut was supposed to be in colour. Since there were some areas of diluted Indian ink on the sketch as well, I first started with tone combinations.

The next step was increasing the number of potential colour combinations, so I detached the top part of the block with a gauge to make the process of applying colour easier.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

A new variation…

The first step in the process of making this variation was printing the background in yellow, and the next steps were applying the ink separately on every part of the key block.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

And the last variation, which was printed in the same way, combines the positive with negative. Just like my chairs mixed with their shadows.

1 komentar

Filed under art in process, English, linocut, printmaking

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , , , , , , ,

3 kolovoza, 2018 · 17:52

Stolci

Read this in English.

Nakon useljenja u novi stan, valjalo je prionuti sakupljanju, preuređivanju i bojenju starog namještaja. Prioritet su, svakako, bili stolci, kako bi veseli gosti imali na čemu sjediti. Srećom, starih se stolaca moglo lako nabaviti, barem onih drvenih, najjednostavnijih. Problem je, međutim, često bio u njihovoj nestabilnosti, čije se rješavanje netom odgađano za kasnije. Vrhunac je bio natpis na koji sam naišla na jednoj izložbi mladih dizajnera: Stolci su samo izložbeni primjerci, molim da na njih ne sjedate kako ne bi došlo do pucanja. Zaključivši kako bi ovakav natpis sasvim dobro pristajao pričvršćen na zid u mojoj blagovaoni, jednom smo ih dobro zategnuli kako ne bi došlo do nezgodnih situacija.

Cijela situacija oko mojih priručno sklepanih stolaca pridonijela je mom iznenađenju pri posjetu Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Središnja dvorana, naime, nekoć je doista bila mjesto stvaranja Jugoslavije. Nekoliko redova raznoraznih drvenih stolaca u prilično jadnom stanju (na kojima su ljudi, koji su je stvarali, sjedili), sličili su mi na početke uređenja mog stana. Redovi stolaca su svejedno izgledali fascinantno, pogotovo jer je pozadinsko svjetlo ulaznih vrata stvaralo sjene koje kao da su te stolce razgrađivale i umrežavale, čineći ih čudnom scenografijom važnog događaja iz prošlosti.

Poznavanje povijesnih činjenica, nažalost, nije nešto po čemu sam poznata, pa sam se raspitala kod mjerodavnijih. Luka me, povjesničar, pri prvom spomenu na dotične stolce, odmah znalački uputio kako to uopće nije bezveze da su ti stolci bili tako jadni, jer iza toga ima pozadinska priča. Kaže on, mnogi se povjesničari slažu – u Jajcu je došlo do potpune afirmacije Titova kulta ličnosti. Sudeći po izvornim fotografijama i predsjedavajući i delegati su sjedili na običnim drvenim stolcima, dok je Tito sjedio u fotelji. Uz to, veli on, nekoliko je tjedana prije početka zasjedanja Tito pozirao Antunu Augustinčiću, koji tad izrađuje njegovu bistu, ubrzo nakon toga izloženu u prostoriji zasjedanja.

Meni je moja fascinacija stolcima, lišena svakog ideološkog prizvuka, time još više naglasila sadašnju prazninu prostora u kojemu su se nekad, kako me uputio Luka, u času stvaranja Jugoslavije i proglašenja Josipa Broza Tita njenim maršalom, donosile odluke općom aklamacijom.

Skicirajući stolce, čudan ritam i igru sjena najprije sam nacrtala kao ritmično izmjenjivanje crnih ploha i praznina.

Proces dubljenja…

 

I još malo procesa dubljenja…

Probni je otisak bio u crnoj, ali nije bilo u planu da tako i ostane . Ovaj sam linorez htjela otisnuti u boji. Budući da je na skici bilo i laviranog tuša, najprije sam krenula u kombinacije sa tonovima.

Nakon toga sam si htjela povećati broj mogućih kombinacija, pa sam nožićem odvojila gornji dio ploče- kako bi mi bilo lakše nanositi boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nova varijacija…

Ovu sam varijantu otisnula tako da sam prvo stavila pozadinsku boju, žutu, a zatim sam na svaki dio odrezane ploče zasebno nanijela boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

I zadnja varijanta, otisnuta na isti način, miješa pozitiv s negativom. Jednako kao i moje stolce sa sjenama.

4 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , , , ,

30 lipnja, 2018 · 16:08

Skopje i knjige

Skopje, prošlog svibnja. Prilikom ovog putovanja imali smo sreću posjetiti dobar dio Makedonije. Tako smo vidjeli Tetovo te obišli Ohrid (i mistični Sv. Naum). U manastiru Lešok upoznali smo izuzetno ozbiljnog popa (ipak mu je bilo drago da smo bili; prilikom zajedničkog fotografiranja pitao nas je ko će bit’ muž pa da mu pošalje ova slika). Prespavali smo i na vrhu impozantnog brda, na Popovoj šapki.  Taj krajolik i ljudi izgledali su mi kao potpuna romantična egzotika. Vjerojatno je to djelomično i radi sjećanja na djetinjstvo- igranja jugoslavenskog Monopolya (u kojem si mogao kupiti polje sa skijalištem na ovome visokome brdu) te sjećanja na priče o Šar planini i o psima (ljubazni gospodin nam je rekao zašto ih za sad još nema- psi dolaze s ovcama tek sredinom svibnja). Šarplaninci su, naime, uvijek bili visoko cijenjeni u mojoj obitelji- još od vremena kad su moji roditelji shvatili kako mi se kao bebi u kolicima pored njihovog Bibija nitko ne smije približiti.

No, pri izboru najfascinantnijeg  prizora sa našeg putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. More betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina, muzej Majke Tereze, sat na zgradi Gradskog muzeja (koji je stao u trenutku potresa 1963. godine) i predimenzionirane skulpture koje u zadnjih par godina niču iz dana u dan. I antikvarnica za knigi.

Sjećam se kako mi je ta gomila knjiga naslaganih jedna na drugu izgledala potpuno nevjerojatno. Sjetila sam se je sinoć, prilikom gledanja Truffautovog Fahrenheita 451 (u predivnom prostoru stare Lubinskyeve knjižnice), filma o represivnom društvu u kojem su knjige zabranjene…i meni je moja antikvarnica s hrpom knjiga izgledala gotovo kao imaginarno tajno skladište. Ali prizor na grafici je sasvim realan- možda malo izromantiziran radi dugih sjena popodnevnog sunca, ali u osnovi- stvaran dio vizura Skopja i Makedonije.

5

Detalj gotove skice

Evo detalja skice. Ovaj put je i ona bila prilično dorađena, pa je i crtež prlično vjerno prenesen na ploču.

0

Proces crtanja skice

Nakon toga je uslijedilo i dugotrajno dubljenje u linoleumu…

#linorez #dubljenje u linoleumu
#linorez #dubljenje u linoleumu
#linorez #dubljenje u linoleumu

…i otiskivanje .

#lnorez #otiskvanje linoreza
#lnorez #otiskvanje linoreza

Evo i gotovog linoreza. Antikvarnica za knigi. Moja varijanta makedonske atrakcije.

3

 

 

6 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , , ,

12 veljače, 2018 · 23:53

Pariz…i Musée d’Orsay

6Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i Musée d’Orsay  i njegov poznati pogled na Pariz. Kroz ogroman sat.

Zaljubljenici u Pariz kažu kako je taj sat, iako se toliko često fotografira, uvijek drugačiji. Doduše, te fotografije u kontralihtu koje sve svode na konturu zapravo izgledaju prilično slično. Ali tko bi tome odolio? Pogotovo kad dotičan kontraliht zaista svodi cijelu scenu na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima. Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu,  u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.

1 Martina Gracin_D'Orsay_linorez_53.5 x 78 cm_38 x 51.5 cm

Evo par fotografija procesa dubljenja u linoleumu…

#linocut #dubljenjeulinoleumu
#linocut #dubljenjeulinoleumu
#linocut #dubljenjeulinoleumu
#linocut #dubljenjeulinoleumu

Gotova ploča…

5

Detalji gotove ploče…

#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu
#linocut #linorez #dubljenjeulinoleumu

Divan trenutak podizanja prvog otiska s ploče…

5

….i evo ga…potpisivanje grafike koja prikazuje još jednu od divnih vizura Pariza. Mislim, i Disneyland je sigurno lijep.

3a.JPG

 

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linorezi

Tagged as , , , , , , , , , , , , , , , , ,