Tag Archives: linoleum

Redukcijski linorez- razglednice s Brača

Kao idealno okruženje za kreativne radionice poslužila su ovog ljeta Pučišća na otoku Braču. Mjesto sagrađeno od kamena, s obližnjim kamenolomom i klesarskom školom izgledalo je kao savršen poticaj za dječje likovno stvaralaštvo.

A radionice koje smo vodili odvijale su se upravo u prostorijama klesarske škole. Škola je, također, sva puna detalja isklesanih u kamenu i u njoj su generacijama svoj zanat učili mnogi srednjoškolci. Na početku ovog ljeta su polaznici moje radionice, većinom učenici osnovnih škola, u njoj uspješno savladali jednu drugu vještinu- manje fizički zahtjevnu, no jednako tako čarobnu.

Učili smo kako napraviti redukcijski linorez. Redukcijski linorez je tehnika čiji se izum pripisuje Pablu Picassu. Smatra se kako se on prvi sjetio da bi na jednom otisnuti linorez mogao ponovo otisnuti istu ploču. Samo prethodno još malo izdubljenu i u nekoj drugoj boji.

Na ovom se primjeru vidi linorez koji je najprije otisnut u narančastoj boji. To je, zapravo, prijelaz iz narančaste u narančasto-crvenu, otisnut u takozvanoj rainbow roll tehnici. Ispod tog se otiska (na istoj fotografiji) može vidjeti kako linorez izgleda kada se preko njega još jednom otisne ista ploča (prethodno dodatno izdubljena i u smeđoj boji).

Specifičnost naše ljetne varijante redukcijskog linoreza bilo je otiskivanje sa Lefranc & Bourgeois bojama na bazi vode. U njihovim specifikacijama stoji da se ne mogu otiskivati jedna preko druge, no otkrila sam kako njihovo djelomično prekrivanje otiska na koji su otisnuti svejedno daje zanimljive efekte.

Ti su me zanimljivi efekti potaknuli na eksperimentiranje s monotipijom te na kombiniranje iste s linorezom. To je dovelo do ovog prikaza brodića koji plovi kao silueta ispred neba u bojama zalazećeg sunca.

A radionica je najprije krenula od crtanja skica jedrenjaka. Nakon toga smo crteže olovkom precrtali na paus papir. Zatim smo takav paus papir (s crtežom licem prema dolje) zalijepili na prethodno izrezane ploče za linorez. Pritiskom na crtež na paus papiru, prenijeli smo jedrenjake na ploče.

Prije otiskivanja, slijedilo je još dubljenje nožićima za linorez.

Još par fotografija s izložbe.

Naš smo utisak čarobnog, ali i sunčanog i ljetnog ambijenta u kojem smo se nalazili uspješno prenijeli u razglednice za dugo sjećanje na kreativno ljeto. A sve to- tehnikom redukcijskog linoreza.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika, likovne radionice linoreza, linocut, linorezi, printmaking, umjetnost u školi

Crtaća monotipija- radionice u Rumunjskoj

Rumunjska i Temišvar

Temišvar, Rumunjska

Ovogodišnji posjet Rumunjskoj bio je planiran prije nekoliko godina. Okolnosti pandemije učinili su ga gotovo nemogućim ali, nasreću, samo na određeno vrijeme. Vjerojatno sam baš radi toga ovog svibnja s nestrpljenjem čekala posjet rumunjskom Banatu. U istraživanju o području kojeg smo planirali posjetiti, najviše me fascinirala nedavna povijest Temišvara i njihovo svrgavanje diktatora Nicolae Ceaușescua.

A kad smo napokon stigli u Temišvar, naša nas je turistička vodičica najprije odvela u muzej. Tamo smo čuli izvještaje o revoluciji i vidjeli fotografije događaja koji su se odigravali tih dana. Emotivni naboj priča i slikovnih prikaza pojačala je izjava vodičice kako se, vjerojatno, negdje u gomili ljudi i ona nalazi na fotografijama. Tad je imala šesnaest godina i sjeća se kako joj je revolucija, iako nije dala sve što je nudila, ipak pružila slobodu.

Još pod dojmom muzeja, krenuli smo obilaziti centar Temišvara. Sunčan dan, poneka obnovljena secesijska zgrada i dječja igra, u kontrastu sa svime što smo saznali u muzeju, doprinijeli su još većem dojmu slobode ovog grada.

Crtaća monotipija u Karaševu

Radionice smo radili u Karaševu, mjesto u kojem živi zajednica Hrvata. Ja sam vodila radionicu crtaće monotipije. Monotipija je tehnika otiskivanja koja daje samo jedan otisak. Kako je za grafiku karakteristično umnožavanje, odnosno otiskivanje više istovjetnih otisaka, monotipiju mnogi ne smatraju grafičkom tehnikom u njenom užem smislu.

Crtaća monotipija, kako sam naziv sugerira, započinje crtežom. Na ovoj su radionici polaznici radili crteže inspirirane ornamentima posavske narodne nošnje.

A proces stvaranja otiska započinje nanošenje grafičke boje na glatku površinu. Za ovu sam priliku koristila grafičke boje na bazi vode. One se mogu nabaviti ovdje.

Nakon što se nanesu na staklenu površinu, boje treba razvaljati valjkom i nanijeti na ploču linoleuma.

Još preostaje proces otiskivanja. Crtež položimo na pripremljenu ploču linoleuma i olovkom ga ponavljamo, odnosno podebljavamo. Prilikom podebljavanja crteža treba paziti da se rukom ne naslanjamo na ploču, kako bi nam se otisnuo samo crtež, a ne i ruka.

Ploča nakon otiskivanja i gotov otisak.

Još jedna ploča nakon otiskivanja. Na područjima gdje je otiskivan crtež više nema boje.

Nakon otiskivanja, monotipije smo stavili na kratko sušenje.

Postoje više mogućnosti dodavanja dodatnih boja na isti otisak. Jedna od njih je ponavljanje postupka otiskivanja. Na novu se ploču ponovo nanese boja, a zatim se na nju položi isti otisak. Pri tome trebamo paziti da originalni crtež ponovo okrenemo prema gore. Preostaje crtanje bez da se, i ovog puta, naslanja ruka na papir.

Druga mogućnost dobivanja višebojnosti je otiskivanje na unaprijed obojen papir. U ovom slučaju (zadnja fotografija gore), obojeni papiri su također napravljeni procesom otiskivanja boje sa ploče linoleuma.

Karaševo, Rumunjska

Budući da su ornamenti Karaševa (mjesta gdje smo radili radionice) bili prisutni svugdje oko nas, monotipije su se sasvim lijepo uklopile u moj vizualni dojam ovog putovanja.

Komentiraj

Filed under art in process, grafika

Otisci malog formata i izražajnih boja

Nakon jesenskog koloriranja nekad ranije otisnutih grafika, uslijedilo je zimsko otiskivanje otprije izdubljenog linoreza manjeg formata. Ovog, na kojem je (na gornjim fotografijama) već nanesena grafička boja, izdubila sam 2016. godine.

Te sam godine bila u izradi gomile kusudama ukrasa za školu. Očito se to pokazalo kao veliki vizualni utjecaj, jer sam nakon savijanja određenog broja elemenata, nacrtala crno-bijelu skicu.

Nakon toga sam izdubila Kusudama linorez.

Te sam ga godine otisnula u crno-bijelom. No, nikad nije doživio otiskivanje edicije.

Ove sam ga zime, dakle, otisnula u crveno-narančastoj kombinaciji. Otiske sam objesila na sušenje u ateljeu.

Nakon sušenja, ponovo je uslijedilo koloriranje. Ovaj puta u nekoliko varijacija.

Evo jedne.

Druge.

I treće.

Kad je već riječ o vizualnim utjecajima, čini se kako je na odabir boja za treću varijaciju mogao utjecati prizor iz mog svakodnevnog putovanja na posao.

A kad je riječ o putovanju, nekako se u to vrijeme pojavila prilika i za pravo putovanje. U jeku epidemije i svih ograničenja koja traju već duže, bilo je sasvim neobično odgovoriti na poziv za održavanje radionica i otići u Vojvodinu. Na radionici sam i s djecom radila grafike manjeg formata i izražajnih boja, samo u tehnici karton-tiska.

Kad sam se vratila svom kusudama linorezu, prešla sam na otiskivanje ploče na tekstil koji sam prethodno obojala crveno.

Crvena i crna baš nisu Božićna kombinacija boja, ali bilo je odmah u planu oslikati dio tkanine zelenom i tako dobiti prepoznatljivi komplementarni kontrast. Crveno-zelena kombinacija ovih je dana vidljiva posvuda. Meni se svidjela na ovoj božikovini koju sam fotografirala na zagrebačkom Gornjem gradu.

I tako je moj, davnih dana izdubljeni, Kusudama linorez ove godine otiskivanjem i oslikavanjem oživio u novim kombinacijama boja. I tko zna je li mu je tu kraj. Ako ploča izdrži, možda kroz koju godinu doživi i nove kolorističke eksperimente.

2 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, umjetnost u školi

Dubrovačka karantena

Ovih dana, u Hrvatskoj lagano popuštaju mjere općeg izoliranja u kojeg nas je smjestila trenutna, ali globalna, epidemiološka situacija. Epidemija, ali i protu-epidemiološke mjere, promijenile su našu svakodnevicu. Mnogi su ljudi odlučili iskoristiti dodatnu količinu vremena koju provode kod kuće za sve ono što inače ne stignu. Tako je, među onima koji se bave nekom umjetničkom praksom, bilo onih sretnih jer im sa svih strana potican ostanak kod kuće za tu praksu sad pruža više vremena. Neki su, doduše, to vrijeme sad gotovo u potpunosti izgubili zbog činjenice da su im djeca kod kuće. Mnogima se, ipak, u smislu vremena za bavljenje umjetnošću puno nije promijenilo- ionako kombiniraju svoje vrijeme u ateljeu sa radnim vremenom. Jedino što su sad u to radno vrijeme kod kuće. Uz epidemiju, moj je Zagreb ovih dana bio zadesio i niz potresa koji je uništio dobar dio povijesnog centra. Premda je, u trenutku kad se to događalo, poticaj na ostajanje kod kuće bio kombiniran s poticajem na bježanje na čistinu, ubrzo smo se opet svi zatvorili.

A u prvoj fazi mjera borbe protiv epidemije krenulo je opće otkazivanje svih aktivnosti i okupljanja. Tako mi je Ivana javila da je otkazan i nastavak našeg tečaja kineske kaligrafije. Na svu sreću, početni smo sretno završile nedugo prije toga. Iako je, što se tiče mog znanja te vještine, to manje-više značilo samo poznavanje osnovne tehnologije  i način držanja kista, ono što mi je taj tečaj donio bila je fascinacija potezom tog specifičnog kista. I želja da to novo znanje pokušam primijeniti u crtanju.

Set kistova za kinesku kaligrafiju pronašla sam u svom kućnom ateljeu. Tata mi ih je prije nekoliko godina donio iz Šangaja. Među gomilom papira našao se i komad klobučnog, pa sam se bacila na posao. Fluidnost poteza koju omogućava tehnika korištenja ovih kistova bio mi je idealan za crtanje površine mora. Mnogi stručnjaci debatiraju o tome ima li smisla detaljno prenositi karakteristike crteža u grafiku. No meni je, za moju površinu mora, upravo to prenošenje bilo ključno. Htjela sam svoje valovite crte što detaljnije izdubiti u linoleumu.

Vijugave crte zanimljivog karaktera su mi, osim za moje more, bile idealne i za crtanje okruglastog prozora. Nisam o tome razmišljala dok sam crtala skicu, ali pogled kroz prozor je manje-više sve što se u ovo vrijeme od vanjskog svijeta može i vidjeti. Doduše, do nedavno, taj pogled u svijet nije nimalo podsjećao na ljetnu scenu- uz potrese i epidemiju, unatoč kalendarskom proljeću, u Zagrebu je pao snijeg.

 

Veće dijelove prozora, one koji u otisku trebaju ostati bijeli, dubila sam širim nožićem. Interesantno je dubiti bjeline jer su to dijelovi ploče koji omogućavaju duži i širi potez. Taj dio posla mi ne zahtjeva toliku koncentraciju (niti količinu svjetla) pa je prikladan za rad po noći. Uz to, noću te duge vijuge linoleuma koje se vade, proizvode i zanimljive sjene. To djeluje čudesno smirujuće i terapijski, što uvijek dobro dođe. A pogotovo ovih dana.

Zgrade na skici predstavljaju dio Dubrovačkih zidina. Njih sam crtala kratkim potezima kista. Mekani potezi kista nisu baš sukladni masivnoj kamenoj gradnji, ali uklopili su se u cjelinu. Ovdje ih, pri dubljenju linoleuma, nisam u potpunosti jednako prenijela.

 

Evo svih tih elemenata zajedno na skoro gotovoj ploči. Još je bilo preostalo područje neba. Tu sam imala dosta nedoumica. Na kraju sam odlučila i taj dio sasvim izdubiti. (Još malo dubljenja većih površina ploče širim nožićem.) Samo, hoću li taj izdubljeni dio ostaviti sasvim čist u otiskivanju? Ili ću na tako izdubljenu ploču nanijeti boju i otisnuti teksturu? Među probnim otiscima bio je i ovaj u kojem sam pokušala, kao pozadinu tako otisnute teksture, staviti sivi ton. Otisak te ploče mi se činio zanimljiv, ali nekako mi se nije uklapao u cjelinu.

I tako je nebo ostalo sa otisnutom teksturom. Moj pogled na Dubrovačke zidine i more kroz brodski prozor, rad nastao u vrijeme epidemiološkog izoliranja. A ovih nas dana mnogi svjetski novinari podsjećaju kako je Dubrovnik upravo mjesto gdje je, uslijed preventivnog izoliranja radi mogućih zaraza, nastao pojam karantena. Jer, nedaleko od ovog mjesta koji je prikazan na mom linorezu, u četrnaestom stoljeću je u Dubrovniku sagrađen lazzaretto.  Lazzaretto je bio obavezna stanica za mornare koji su htjeli ući u grad. U njoj su boravili četrdeset dana, odnosno, bili su u karanteni. Zanimljivo je da se ta, u to vrijeme uobičajena protuepidemijska mjera predostrožnosti, do nedavno se smatrala davno prevaziđenom.

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Martin II

Evo kako je izgledao prvi Martin. Ručno kolorirani linorez, onakav kakav je bio izložen na izložbi. Ali to nije bilo u skladu s prvotnom idejom.

Moja vizija linoreza koji bi prikazivao ruševnu crkvu zapravo je uključivala barem dvije ploče. Međutim, tog vikenda, prije gotovo tri godine, samo sam uspjela izdubiti prvu ploču i otisnuti je. Na toj je ploči bio prikaz crkve, a stan mi je još bio prepun komadića linoleuma koji su bili ostali nakon dubljenja. Ubrzo nakon toga, završila sam u bolnici. Moja je majka potajice prokrijumčarila otisak na moj odjel i kupila sve ostalo što mi je bilo potrebno za kolorirati i, nekako, dovršiti rad. (Medicinske sestre su me ipak uhvatile na kako slikam s braunilom na ruci. No, zaključile su, bolje je u bolnici slikati, nego razmišljati o svojoj sudbini. I još su nadodale: kad bi barem svi bolesnici slikali).

Rad je bio uspješno dovršen, uokviren i izložen, ali prvotna zamisao nikad nije bila izvedena do kraja. Sve do nedavno.

Druga ploča trebala je prikazivati olujno nebo, koje je, na koloriranoj verziji, tek bilo naznačeno. Skicu za tu ploču napravila sam slikarski, kao kontrast linijski riješenoj ruševini crkve.

Ploča mi je, na mnogim fotografijama procesa dubljenja, na trenutke više nalikovala olujnom moru…Prostor gdje je trebala biti otisnuta prva ploča, gotovo sam u potpunosti izdubila, no ne sasvim, s idejom da svojoj ruševini dodam teksturu.

I evo Martina II. Ploču koja predstavlja ruševinu otisnula sam u jednom tonu, a drugu, koja predstavlja oluju (bez obzira na to gdje se ta oluja nalazila) u druga dva.

Bio je dobar osjećaj dovesti stvari do njihovog kraja. Bar do onog kraja koji je bio zamišljen u mojoj glavi.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

3 komentara

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Milano i Bar Luce

Proslava mog velikog rođendana (prošlog proljeća) pokazala se kao dobra prilika za avanturizam. Za avanturizam– u obliku dvodnevnog putovanja do dalekog Milana, gdje smo se bili uputili pogledati izložbu sve slavnije i slavnije Fride Kahlo. 

Znaaam, znam, svi je vole. Navodno su čak htjeli napraviti barbiku po uzoru na njen lik, pa je obitelj u zadnji čas uspjela staviti veto na tu ideju. Bar na neko vrijeme.

Izložba je bila baš divna i katarzična, neki bi rekli da se isplatilo truckati u jeftinom busu.  A i Milano je lijep grad… Ali budući da se u dva dana nikako ne može obići sve što se tamo ima za vidjeti, odlučili smo ovaj put u naš putni itinerer uz izložbu još ubaciti krov od katedrale. I Bar Luce.

 

Bar Luce možda nije na A listi svakog posjetitelja Milana, ali kao pravi štreberski ljubitelj djela Wes Andersona, silno sam htjela vidjeti prostor koji je uređivan pod njegovom redateljskom palicom. Malo smo ga duže tražili, pa smo usput neplanski razgledali i nekoliko milanskih ulica.

Potraga se isplatila! Bar Luce izgleda kao vesela mješavina Wesovog Grand Budapesta i talijanskih kafića iz mnogih filmova ranijih datuma.

Skica je razveselila moju majku, arhitekticu. Divno…čiste plohe, čiste linije…Ovo je nešto drugačije nego inače. A otac se samo obradovao jer se na mojim radovima konačno pojavljuju ljudi. Doduše, kao siluete ili s leđa, ali ipak…

Kompliciranija kompozicija zahtijevala je i dugotrajnije dubljenje ploče. Evo par fotografija tog procesa.

 

I evo mog linoreza. Bar Luce u kontralihtu. Zajedno s putovanjem u Milano, učinio je ovo najboljom proslavom rođendana ikad.

 

 

1 komentar

Filed under art in process, grafika, linocut, linorezi, printmaking

Stolci

Read this in English.

Nakon useljenja u novi stan, valjalo je prionuti sakupljanju, preuređivanju i bojenju starog namještaja. Prioritet su, svakako, bili stolci, kako bi veseli gosti imali na čemu sjediti. Srećom, starih se stolaca moglo lako nabaviti, barem onih drvenih, najjednostavnijih. Problem je, međutim, često bio u njihovoj nestabilnosti, čije se rješavanje netom odgađano za kasnije. Vrhunac je bio natpis na koji sam naišla na jednoj izložbi mladih dizajnera: Stolci su samo izložbeni primjerci, molim da na njih ne sjedate kako ne bi došlo do pucanja. Zaključivši kako bi ovakav natpis sasvim dobro pristajao pričvršćen na zid u mojoj blagovaoni, jednom smo ih dobro zategnuli kako ne bi došlo do nezgodnih situacija.

Cijela situacija oko mojih priručno sklepanih stolaca pridonijela je mom iznenađenju pri posjetu Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Središnja dvorana, naime, nekoć je doista bila mjesto stvaranja Jugoslavije. Nekoliko redova raznoraznih drvenih stolaca u prilično jadnom stanju (na kojima su ljudi, koji su je stvarali, sjedili), sličili su mi na početke uređenja mog stana. Redovi stolaca su svejedno izgledali fascinantno, pogotovo jer je pozadinsko svjetlo ulaznih vrata stvaralo sjene koje kao da su te stolce razgrađivale i umrežavale, čineći ih čudnom scenografijom važnog događaja iz prošlosti.

Poznavanje povijesnih činjenica, nažalost, nije nešto po čemu sam poznata, pa sam se raspitala kod mjerodavnijih. Luka me, povjesničar, pri prvom spomenu na dotične stolce, odmah znalački uputio kako to uopće nije bezveze da su ti stolci bili tako jadni, jer iza toga ima pozadinska priča. Kaže on, mnogi se povjesničari slažu – u Jajcu je došlo do potpune afirmacije Titova kulta ličnosti. Sudeći po izvornim fotografijama i predsjedavajući i delegati su sjedili na običnim drvenim stolcima, dok je Tito sjedio u fotelji. Uz to, veli on, nekoliko je tjedana prije početka zasjedanja Tito pozirao Antunu Augustinčiću, koji tad izrađuje njegovu bistu, ubrzo nakon toga izloženu u prostoriji zasjedanja.

Meni je moja fascinacija stolcima, lišena svakog ideološkog prizvuka, time još više naglasila sadašnju prazninu prostora u kojemu su se nekad, kako me uputio Luka, u času stvaranja Jugoslavije i proglašenja Josipa Broza Tita njenim maršalom, donosile odluke općom aklamacijom.

Skicirajući stolce, čudan ritam i igru sjena najprije sam nacrtala kao ritmično izmjenjivanje crnih ploha i praznina.

Proces dubljenja…

 

I još malo procesa dubljenja…

Probni je otisak bio u crnoj, ali nije bilo u planu da tako i ostane . Ovaj sam linorez htjela otisnuti u boji. Budući da je na skici bilo i laviranog tuša, najprije sam krenula u kombinacije sa tonovima.

Nakon toga sam si htjela povećati broj mogućih kombinacija, pa sam nožićem odvojila gornji dio ploče- kako bi mi bilo lakše nanositi boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

Nova varijacija…

Ovu sam varijantu otisnula tako da sam prvo stavila pozadinsku boju, žutu, a zatim sam na svaki dio odrezane ploče zasebno nanijela boju.

Ovaj vrtuljak zahtijeva JavaScript

I zadnja varijanta, otisnuta na isti način, miješa pozitiv s negativom. Jednako kao i moje stolce sa sjenama.

4 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Skopje i knjige

Skopje, prošlog svibnja. Prilikom ovog putovanja imali smo sreću posjetiti dobar dio Makedonije. Tako smo vidjeli Tetovo te obišli Ohrid (i mistični Sv. Naum). U manastiru Lešok upoznali smo izuzetno ozbiljnog popa (ipak mu je bilo drago da smo bili; prilikom zajedničkog fotografiranja pitao nas je ko će bit’ muž pa da mu pošalje ova slika). Prespavali smo i na vrhu impozantnog brda, na Popovoj šapki.  Taj krajolik i ljudi izgledali su mi kao potpuna romantična egzotika. Vjerojatno je to djelomično i radi sjećanja na djetinjstvo- igranja jugoslavenskog Monopolya (u kojem si mogao kupiti polje sa skijalištem na ovome visokome brdu) te sjećanja na priče o Šar planini i o psima (ljubazni gospodin nam je rekao zašto ih za sad još nema- psi dolaze s ovcama tek sredinom svibnja). Šarplaninci su, naime, uvijek bili visoko cijenjeni u mojoj obitelji- još od vremena kad su moji roditelji shvatili kako mi se kao bebi u kolicima pored njihovog Bibija nitko ne smije približiti.

No, pri izboru najfascinantnijeg  prizora sa našeg putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. More betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina, muzej Majke Tereze, sat na zgradi Gradskog muzeja (koji je stao u trenutku potresa 1963. godine) i predimenzionirane skulpture koje u zadnjih par godina niču iz dana u dan. I antikvarnica za knigi.

Sjećam se kako mi je ta gomila knjiga naslaganih jedna na drugu izgledala potpuno nevjerojatno. Sjetila sam se je sinoć, prilikom gledanja Truffautovog Fahrenheita 451 (u predivnom prostoru stare Lubinskyeve knjižnice), filma o represivnom društvu u kojem su knjige zabranjene…i meni je moja antikvarnica s hrpom knjiga izgledala gotovo kao imaginarno tajno skladište. Ali prizor na grafici je sasvim realan- možda malo izromantiziran radi dugih sjena popodnevnog sunca, ali u osnovi- stvaran dio vizura Skopja i Makedonije.

5

Detalj gotove skice

Evo detalja skice. Ovaj put je i ona bila prilično dorađena, pa je i crtež prlično vjerno prenesen na ploču.

0

Proces crtanja skice

Nakon toga je uslijedilo i dugotrajno dubljenje u linoleumu…

…i otiskivanje .

Evo i gotovog linoreza. Antikvarnica za knigi. Moja varijanta makedonske atrakcije.

3

 

 

6 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Pariz…i Musée d’Orsay

6Musée d’ Orsay…omiljeno odredište posjetitelja Pariza. Doduše, barem onih posjetitelja koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Jer, naime, Pariz je privlačan ljubiteljima lijepe umjetnosti, ali i mnogim drugima. Ipak je Pariz grad umjetnosti, grad zaljubljenih i grad još mnogo čega. A tog ranog ljeta 2016., u avionu na našem letu za Pariz, sjedili su ljudi različitih interesa. Leteći u relativno malom prostoru aviona i čekajući u beskrajnim redovima za pregled putovnica, upoznali smo različite ljude- i njihove vrlo različite razloge za ukrcavanje na taj let. Neki su od njih išli bodriti hrvatske nogometaše, neki na svjetski veterinarski kongres, Kraljevi ulice na svirku, a gospođe koje su sjedile pored mene u avionu na vikend najvećih sniženja u godini. A ja- vidjeti pariške muzeje. One koji su mi, prilikom prošlog posjeta Parizu, promakli. Između ostalog vidjeti i Musée d’Orsay  i njegov poznati pogled na Pariz. Kroz ogroman sat.

Zaljubljenici u Pariz kažu kako je taj sat, iako se toliko često fotografira, uvijek drugačiji. Doduše, te fotografije u kontralihtu koje sve svode na konturu zapravo izgledaju prilično slično. Ali tko bi tome odolio? Pogotovo kad dotičan kontraliht zaista svodi cijelu scenu na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima. Dakle, evo i moje lino-varijacije poznatog motiva. Prostor iza sata u D’Orsayu,  u mojoj varijanti kadriran i ispražnjen od ljudi.

1 Martina Gracin_D'Orsay_linorez_53.5 x 78 cm_38 x 51.5 cm

Evo par fotografija procesa dubljenja u linoleumu…

Gotova ploča…

5

Detalji gotove ploče…

Divan trenutak podizanja prvog otiska s ploče…

5

….i evo ga…potpisivanje grafike koja prikazuje još jednu od divnih vizura Pariza. Mislim, i Disneyland je sigurno lijep.

3a.JPG

 

 

2 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi

Tavankut i tavan

0

P…..utovanje je uvijek dobra ideja. Ovo, dvodnevno, u mjesto Tavankut u Vojvodini, nekako sam već bila odlučila preskočiti. Ionako je slijedeće trebalo uslijediti uskoro. Ipak se ispostavilo da, u sklopu putovanja, treba dogovoriti i detalje za našu potencijalnu izložbu u  Subotici.

I tako sam ipak završila na putu u Vojvodinu. Petrovaradin, Tavankut i divna gostoljubivost dragih ljudi, a nakon toga i izvidnica Galerije. A uz posjet Galeriji, posjetili smo i Suboticu.

Od tuda dolazi i motiv za ovaj linač. Trg Slobode sa Gradskom kućom u pozadini, sunčan dan i par ljudi…I katrica po ozbiljnom poslu neke dostave. Katrica, Renault 4, ljubljeni auto našeg djetinjstva, a kasnije i studentskih dana, oduvijek je u mojim očima dodavao romantici prizora.

2

Gradska kuća, secesijska zgrada s početka dvadesetog stoljeća, navodno je bila financirana upravo prodajom zemljišta u Tavankutu. Očarala me. Izvana, doduše. Markirala sam razgled njene unutrašnjosti u ime sjedenja na sunčanom Trgu slobode.

A  Savremena galerija Subotica još je jedno predivno secesijsko zdanjce Subotice, sasvim u skladu sa ostatkom grada. Kako bi dogovorili moguću izložbu, primio nas je njen kustos Miroslav Jovančić.

6S ljubaznim smo gospodinom dogovorili detalje oko mogućeg postava. Ljubazno se ispričao zbog prljavih ruku- baš štampa grafiku na tavanu.

Ta je informacija vodila k našem šuljanju po prostoru Palače Rajhl, u kojoj je Galerija, pokrajnjim hodinicima i centralnim stepenicama. Kustos Jovančić objašanjavao nam je putem kako je pokojni Rajhl 1904. palaču projektirao za sebe, što je objašnjavalo niz detalja koji su  se pojavljivali iza svakog ugla. Bankrotirao je četiri godine kasnije.

A kad smo stigli na tavan, tamo su nas dočekali golubovi i štampanje. Linoreza! Divnog li grada i lijepog li putovanja, mislim si ja. Skoro sam ga propustila. 

9

3 komentara

Filed under art in process, grafika, linorezi