P…..utovanje je uvijek dobra ideja. Ovo, dvodnevno, u mjesto Tavankut u Vojvodini, nekako sam već bila odlučila preskočiti. Ionako je slijedeće trebalo uslijediti uskoro. Ipak se ispostavilo da, u sklopu putovanja, treba dogovoriti i detalje za našu potencijalnu izložbu u Subotici.
I tako sam ipak završila na putu u Vojvodinu. Petrovaradin, Tavankut i divna gostoljubivost dragih ljudi, a nakon toga i izvidnica Galerije. A uz posjet Galeriji, posjetili smo i Suboticu.
Od tuda dolazi i motiv za ovaj linač. Trg Slobode sa Gradskom kućom u pozadini, sunčan dan i par ljudi…I katrica po ozbiljnom poslu neke dostave. Katrica, Renault 4, ljubljeni auto našeg djetinjstva, a kasnije i studentskih dana, oduvijek je u mojim očima dodavao romantici prizora.
Gradska kuća, secesijska zgrada s početka dvadesetog stoljeća, navodno je bila financirana upravo prodajom zemljišta u Tavankutu. Očarala me. Izvana, doduše. Markirala sam razgled njene unutrašnjosti u ime sjedenja na sunčanom Trgu slobode.
A Savremena galerija Subotica još je jedno predivno secesijsko zdanjce Subotice, sasvim u skladu sa ostatkom grada. Kako bi dogovorili moguću izložbu, primio nas je njen kustos Miroslav Jovančić.
S ljubaznim smo gospodinom dogovorili detalje oko mogućeg postava. Ljubazno se ispričao zbog prljavih ruku- baš štampa grafiku na tavanu.
Ta je informacija vodila k našem šuljanju po prostoru Palače Rajhl, u kojoj je Galerija, pokrajnjim hodinicima i centralnim stepenicama. Kustos Jovančić objašanjavao nam je putem kako je pokojni Rajhl 1904. palaču projektirao za sebe, što je objašnjavalo niz detalja koji su se pojavljivali iza svakog ugla. Bankrotirao je četiri godine kasnije.
A kad smo stigli na tavan, tamo su nas dočekali golubovi i štampanje. Linoreza! Divnog li grada i lijepog li putovanja, mislim si ja. Skoro sam ga propustila. 
Naime, u sumrak je ponekad na nebu najniže žuta, pa se prema vrhu redom nižu: narančasta, crvena, i tek onda ljubičasta. Kao, primjerice, kod ovog (prigradskog) sumraka na fotografiji dolje.
No, ovaj put inspiracija za linač nije bio francuski glavni grad, već jedan manji, oko sto kilometara od njega udaljen grad- Orléans. Orléans je gradić prepun srednjevjekovnih kućica ( od kojih je jedna i motiv novog linoreza) i svega posvećenog Ivani Orleanskoj. Ivana Orleanska je ono po čemu je ovaj grad poznat.
Obično se u ovakvim slučajevima samo odlučim za jednu boju i krenem otiskivati, ali ovaj put sam najprije napravila probne otiske tog detalja. Evo ih dolje.
Ma, to ti je meni bio san, velim ja, putovati i onda raditi inspired by –grafike. Imam preporuku za razgled Pariza, pošalje mi ona na mejl.
M Art in a bright Light 