Eh dragi krajevi…Osim onih na jugu lijepe naše, jedni od dražih su mi i oni nedavno pogođeni terorističkim napadima. Dok smo prošlog proljeća šetali Parizom gledajući vojsku sa strojnicama na svakom uglu tog lijepog grada, nismo ni slutili da će prošlogodišnja svagdje prisutna izjava Je suis Charlie za manje od godinu dana ustupiti mjesto prkosnom Je suis en terrace.
No, ovaj put inspiracija za linač nije bio francuski glavni grad, već jedan manji, oko sto kilometara od njega udaljen grad- Orléans. Orléans je gradić prepun srednjevjekovnih kućica ( od kojih je jedna i motiv novog linoreza) i svega posvećenog Ivani Orleanskoj. Ivana Orleanska je ono po čemu je ovaj grad poznat.Čak su i prijatelji koji su nas zbunjeno gledali na izjavu Idemo u Orléans shvatili o čemu se radi kad smo spomenuli La Pucelle d’Orléans. Svugdje je ima, od konjaničke skulpture na glavnom trgu do naziva pekare.
Premda u Orléansu nije sve srednjevjekovno (fascinirao me mural na zidu koji sam potražila nakon što sam na njega nabasala nakon potrage zvane što-vidjeti-u- Orléansu) i još mnoge stvari…ali te srednjovjekovne kućice…
Lijevo je izrezbarena ploče sa motivom koji me, dakle, fascinirao.
Sam linorez sam otisnula u crno- bijeloj varijanti. Igrala sam se s bojom, ali…nedavno je jedan kritičar pohvalio akromatski kontrast na jednom mom linorezu, pa me to ponukalo da mu se bar nekad vratim…
A htjela sam noć!
Evo zašto:
Ako su mi kućice izgledale lijepo danju, noću su mi bile čarobne.
I za kraj, linorez. Moja Francuska..doduše nešto više tih mjeseci nakon mog putovanja, ali kako im kaže dječja pjesmica:
Il y a longtemps que je t’aime, jamais je ne t’oublierai
M Art in a bright Light 