Tag Archives: Dubrovnik

U zagrebačkoj Galeriji Događanja 9. prosinca, sad već prošle, 2022. godine otvorili smo moju samostalnu izložbu pod nazivom Otisci gradova. Izložba je predstavljala ciklus od dvanaest grafika u tehnici linoreza nastalih u razdoblju od 2017. do 2021. godine. Tekst kustosice izložbe, Ive Körbler, možete pročitati ovdje, a niže je i artist talk s povodom izložbe.

Slijede kratki prikazi radova s izložbe. Više o procesu izrade svakog pojedinog linoreza možete pročitati klikom na poveznicu koja se nalazi na kraju svakog odlomka.

Bar Luce. Bar Luce prikazuje scenu u istoimenom baru u Milanu. Bar je specifičan po tome što ga je u potpunosti dizajnirao redatelj Wes Anderson i to, naravno, u svojim vrlo prepoznatljivom stilu. Ovdje su se, u Milanu, u Wes Andersonov svijet umiješale i karakteristike talijanskih kafića- užurbanost konobara, glasni razgovori i mortadela u centralnom hladnjaku. Melankolična atmosfera na grafici je moj osobni dodatak. 😎

Detalj linoreza Bar Luce je na plakatu izložbe, a više o procesu nastanka same grafike pročitajte ovdje.

Le Pure café. Oduševivši se atmosferom prikazanom na  linorezu Bar Luce, Dora, diplomirana frankofilka, poželjela je vidjeti atmosferu svog omiljenog kafića na mojoj sljedećoj grafici. Taj kafić bio je Le Pure café u Parizu, jedna od lokacija snimanja Linklaterovog filma Before Sunset. Pa smo tog ljeta otišli u Pariz i nekoliko dana za redom sjedili u tom kafiću i snimali, da tako kažem, situaciju. Fascinirala me bakica koja je tu svaki dan dolazila sama. Sjela bi, popila svoju jutarnju kavu i otišla. Komentirali smo da se tako nešto baš ne viđa često kod nas u Hrvatskoj.

Saznajte više o linorezu „Le Pure café”.

Skopje. Prije nekoliko godina putovali smo u Makedoniju. Vidjeli smo Tetovo, obišli Ohrid i vidjeli prekrasan pogled s impozantnog brda, Popove Šapke. No, pri mom izboru najfascinantnijeg prizora sa putovanja, ipak je prvu nagradu odnijelo Skopje. Tu smo vidjeli gomilu betonskih zgrada izgrađenih šezdesetih godina i veliki broj predimenzioniranih skulptura. I ulični antikvarijat. Jer, na štandu nalik onima na kojima se u Zagrebu prodaje voće i povrće, u Skopju su se prodavale rabljene knjige. Fascinirala me količina romana, enciklopedija i starih stripova koje su, zaštićene plastičnom ceradom, bile naslagane na ogromnu hrpu. I sve to na punktu na kakvom bi se, kod nas, prodavale mandarine iz Opuzena.

Više o „Skopju”.

Stara sveučilišna. Volim stare knjižnice. Na primjer, onu na Starčevićevom trgu. Svoje smo studentske dane na Akademiji, u vrijeme ispitnih rokova, proveli učeći u njenoj čitaonici na drugom katu. Još su mi od djetinjstva pričali roditelji kako se nekad tako moglo čitati i učiti i u Staroj sveučilišnoj. Svatko osvjetljen svjetlom svoje secesijske lampe. Pričali su mi i o velikim sovama na krovu i o secesijskoj unutrašnjosti. I o tome kako je, sve u svemu, taj arhitekt Lubinsky bio sjajan momak. Danas je knjižnica Državni arhiv i može se posjetiti samo uz najavu ili kad je u njoj neko događanje.

Nastavi čitati tekst o „Staroj sveučilišnoj”.

D’Orsay. Muzej d’Orsay je često jedna od obaveznih lokacija pri posjeti Pariza. Posebno onim putnicima koji u Pariz dolaze kako bi obišli njegove kulturne znamenitosti, muzeje i možda pokoju filmsku lokaciju. Kažu pametne knjige kako je građevina, koja je danas muzej, sagrađena 1900. godine za svjetsku izložbu. Nakon toga je služila kao željeznička stanica. Ako često putujete vlakom, znate da su satovi- što veći i što točniji- sastavni dio dekora svake željeznice. I, budući da ova građevina od 1977. godine služi kao muzej, posjetitelji imaju priliku doći s unutarnje strane jednog od njih. Gledajući ovaj sat s unutarnje strane, protusvjetlo ga svodi na kombinaciju crnih i bijelih ploha. Idealan motiv za linorez, barem u mojim očima.

Post o „D’Orsayu”.

Toulouse. Toulouse, francuski grad u blizini španjolske granice, često zovu ružičastim gradom. Ovaj nadimak ne vuče porijeklo iz romantičnog izgleda mješavine španjolskog s francuskim načinom gradnje. Toulouse nazivaju ružičastim gradom zbog specifične boje cigle kojom je sagrađena većina građevina. Svidjela mi se ta, dominantno ružičasta, kulisa ovog kraja. Čak je i gotička katedrala u obližnjem Albiju bila ciglena.

Ipak, od sve te povijesne gradnje, na ovom sam linorezu odlučila prikazati jedan neobični ulični prizor. Radi se o običnoj prodavaonici osvježavajućih pića u limenkama, čiju je temperaturu održavao plastični hladnjak serijske proizvodnje. No, prodavaonica se sretno smjestila, zajedno sa svojim PVC prozorom, u nesvakidašnji arhitektonski okvir. Naime, bila je uokvirena u  jedan ružičasti luk ciglene zgrade. Uz to, pored nje su stajala još masivna drvena vrata s nakrivljenih kućnim brojem i nekoliko kamenih blokova na kojima je bio uklesan natpis nalik na one iz rimskog doba. Zajedno su svi ti, naizgled nespojivi, elementi za mene činili fascinantnu uličnu scenu. A naljepnice s grafitima i, ponovo, plastična cerada samo su pridonosili općem dojmu tog čudnovatog prizora.

Više o linorezu i ružičastom gradu.

Foto: Ivor Lapić

Subotica. Ovaj linorez prikazuje scenu koju sam vidjela prilikom našeg putovanja Suboticu. Bio je sunčan dan i sjela sam na Trg Slobode dok su ostali obilazili Gradsku kuću. Ona se na linorezu vidi u pozadini, a u prvom planu je auto koji se tu našao pri ozbiljnom poslu neke dostave. To je bila takozvana „četvorka”, auto moje mladosti. Ovakvih smo autića imali nekoliko u našoj obitelji- moji su roditelji imali bijeli, pa zeleni… Taj je i na ovoj fotografiji mog oca iz ranih osamdesetih. Danas se takav auto, kod nas u Hrvatskoj, eventualno može vidjeti na otocima. U njemu, često neregistriranom, netko juri prema svom masliniku. Uzimajući sve to u obzir, nije niti čudo da mi je, taj dan na trgu, „četvorka” pridonijela romantici prizora.

Skicu za ovaj linorez crtala sam tušem i perom, a voljeni auto se nalazi i na naslovnici kataloga izložbe.

Više o „Subotici”.

Dubrovnik. Prije nekoliko smo godina krenuli na početni tečaj kineske kaligrafije. Tamo sam se susrela sa zanimljivim, sasvim novim načinom korištenja specifičnog kista. Veselili smo se sljedećem tečaju, ali su u to doba svi ostali stupnjevi su bili otkazani radi epidemije i općeg zatvaranja u kuće. Pa sam odlučila sam svoje početničko znanje upotrijebiti za crtanje skice za slijedeći linorez. Crtala sam pogled na Dubrovnik s broda. Tih su nas dana mnogi svjetski novinari podsjećali kako je upravo Dubrovnik bio mjesto gdje je nastao pojam karantena. Putnike koji su stizali brodovima izolirali bi na neko vrijeme kako se ne bi širile eventualne zaraze.

Još malo o „Dubrovniku”.

Stolci. Ovaj je linorez nastao nakon mog posjeta Muzeju II zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu. Začudili su me redovi neuglednih i rasparenih stolaca. Njihovu je neobičnost dodatno naglasila igra pomalo zlokobnih sjena koju je stvaralo pozadinsko svjetlo. Sve je to zajedno izgledalo kao neki čudni sastanak duhova iz prošlosti. Neki povjesničari kažu kako je neuglednost tih stolaca bila planirana, jer je bila zamišljena kao iz daleka uočljivi kontrast moćnoj fotelji ispred njih. Fotelja je, na zasjedanju, bila rezervirana za druga Tita.

Saznajte više o linorezu „Stolci”.

Posavska kuća. Napuštena drvena kuća koju sam crtala za ovaj linorez dio je tradicijske ruralne gradnje posavskoga kraja. Izvorna svrha ovakve gradnje bila je stanovanje, na što se danas se samo poneki odlučuju. Neki ih rastavljaju i prenose na nove lokacije, a drugi kupuju u dijelovima kako bi iz njih napravili namještaj. Kućice koju sam crtala za ovaj linorez danas više nema, barem ne na mjestu gdje je stajala. Možda je negdje prenesena i presložena, pa u njoj ljudi žive. Ili je srušena, pa su njene daske poslužile za nečiji pod. Iako sam ja u duši romantičar, vjerojatnija mi je ova druga opcija. U svakom slučaju, nadam se da negdje živi, makar nekim svojim promijenjenim životom.

Pročitajte ostatak posta o „Posavskoj kući”.

Martin II. Ovaj je linorez napravljen od dvije ploče- jedne koja prikazuje ruševinu crkve i druge koja prikazuje olujno nebo. Dvije sam ploče izdubila s razmakom od nekoliko godina. Najprije sam izdubila desnu ploču koja prikazuje crkvu, a onda je ona dugo čekala svoje nebo. Proces dubljenja moju je skicu olujnog neba pretvorio u olujno more, što je bio dobrodošao doprinos tehnike konačnom rezultatu.

Više o „Martinu”.

Ca’ Rezzonico. Ovog je puta kao grad-inspiracija poslužila Venecija. Nadrealna, Venecija je prepuna palača i muzeja do kojih stižeš prelazeći vodene kanale umjesto cesta. Doduše, prepuna je i turističkih gužvi kojima sam i ja pridonijela u par navrata. Ca’ Rezzonico je jedna od palača na Grand Canalu, danas muzej venecijanskog baroka, a u njenom se prizemlju nalazi unutarnje dvorište. Kasnije sam na službenoj stranici muzeja pročitala kako, pri gradnji venecijanskih palača, nije bilo uobičajeno otvarati prostor u prizemlju. Ovaj prostor, koji bi povezivao vodeni i kopneni ulaz, obično je bio zatvoren. Ali Ca’ Rezzonico, dakle, ima unutarnje dvorište. I vjerojatno mi je baš zbog toga cijeli  prolaz u prizemlju izgledalo kao neki skriveni dvorac, kao neko elegantno skrovište.

Pročitajte ostatak teksta o linorezu „Ca’ Rezzonico”.

Izložba je zatvorena 14. siječnja 2023. godine.