Mijenjamo dan za noć

Prošli smo vikend bili na slikarskoj koloniji u Brckovljanima.

Među motivima koji su nam se nudili- nekoliko starih crkava i stare pučke škole- bila je i mala  crkvica. Crkvica je nekoć bila biser historicističke gradnje, danas je skoro pa ruševina. Pogled na crkvicu zove na još jedno poglavlje u priči o propadajućoj spomeničkoj baštini u našoj zemlji, ali  također podsjeća i na romantičarske motive ruševina katedrala. Ili na Nostalghiu Andrei Tarkovskog.

Nostalghia

 Smjestili smo se u hlad i počeli crtati. Crtež me podsjetio na jednu grafiku koju sam radila prošle godine.

 Radi se o Grobnici obitelji Meštović u Otavicama. Grobnicu smo posjetili  jednog lijepog sunčanog dana kasnog ljeta, ali noćni motivi dalmatinskog bilja dali su mi ideju o prebacivanju scene u noćni prizor. I tako, crtajući, počela sam se pitati bi li rad sa slikarske kolonije mogao biti- linorez. Pitala sam glavnog i odgovornog, a on je pristao nakon manjeg pokušaja odgovaranja (Martina, ti bi radila linorez? Pa dok napraviš jedan linorez, već naslikaš tri slike…). To je bilo presudno, već sam vidjela nastavak  noćnog Meštrovića.

Propadajuća baština također je dobila veo noći, premda je za vrijeme crtanja skice bio predivan dan. Nakon tri sata crtanja bilo mi je dosta hlada, pa se malo izvalih u travu, na sunce. Eh, težak je život nas umjetnika. Veli Robert,  E samo nek’ to još jednom netko kaže.